Moj sin je izgubio svoj zivot prije 26 godina. Tada je iza sebe ostavio suprugu koja je bila trudna, nosial je bebu i to u 4. mjesecu trudnoce. Ona se poslije toga posvetila svom sinu i odlucila da mu pruzi svu ljubav sa ovog svijeta.
Svaki vikend sam dolazila da vidim svog unuka jer je to sve sto je ostalo od mog sina a barem jednom mjesecno stariji sin bi sa svojom porodicom i ja sa njima bi bili kod njih na rucku.
Ona nikada nije nasla drugog muskarca iako smo joj svi govorili da je to normalno i da treba da to uradi jer sam i ja ostao sam bez supruge i znao sam kako je to. Uvijek je govorila da za nju nema nikog da joj je on bio i ostao jedan jedini. JAko cesto zna reci da ga ceka da se vrati s tog prokletog puta i da se nada nemogucem.
Unuku nista nikada nije falilo jer mu je ona sve obezbjedila.
Prije par mjeseci saznao sam da je mali diplomirao i da uskoro treba i da se ozeni. Ja rijecima ne mogu da opisem koliko sam ja ponosan na nju za sve sto je uspjela i da izdrzi sama. Dao bi sve da moj sin moze da vidi kako je uspjela i kako je odgojila njihovo dijete i da skupa oni sada uzivaju u svim tim carima koje zivot nosi sa sobom.
