Mislila sam da ce moj zivot da bude najljepsi moguci. Naime udala sam se za muskarca kojeg jako volim i sa kojim sam htjela sve. Na pocetku naseg odnosa a i pocetkom braka sve je bilo divno i toliko smo se lijepo slagali i borili jedno za drugo ali jednostavno na nekom polju nije bilo tako kako sam ja zmisljala da ce da bude.
Naime Mi nakon mnoo godina pokusavanja nismo mogli da dobijemo dijete. Ja sam pomislila da jednostavno ja nisam sposobna da budem i postanem majka.
Onda se tu umjesala i svekrva koja je postavila pitanje zasto se ne razvedemo , jer njen sin moze da pronadje zdravu zenu koja ce moci da mu rodi dijete ali moj suprug je tada stao na stranu mene i rekao da on zeli dijete samnom, jer zeli samo mene, ja sam mu porodica i zeli da samnom ostari jer mi je to obecao kada smo se vjencali.
On je rekao ako ne mozemo da imamo djecu njemu je to sve oke, sve dok smo skupa jedno uz drugo.
Prvi put sam plakala od srece jer sam vidjela da je neko samnom zato sto me voli onakvu kakva jesam.
