“Prije par godina sam bila u parku: Dijete je odjednom istrčao na ulicu a ja sam tada samo….”

Ja sam prije nekoliko godina bila u parku a onda dijete od jedno 5 do 6 godina je istrcalo na ulicu i tada ga je auto zamalo udarilo a ja sam skamenje ostao.

Ja sam trcao povukao sam ga natrag on je pao ali na srecu nije se povrijedio. U tom trenutku je trcala djetetova majka koja je vristala na mene kao da sam ja kriv kako nemam pravo da diram tudje dijete i da to ne smijem raditi.

Ja sam pokusala na sve nacine da joj objasnim da je dijete zamalo nastralo moglo je da pogine a ona mi je rekla da to nije moj problem i da ja tu ne trebam da se mijesam i da to nije moj problem.

Slicna situacija se desava prije neki dan i sjetim u restoranu i dijete trci naokolo i penje se po stolicama. Kontam povrijedit ce se ali opet mislim valjda su mu roditelji tu negdje.

J sam prestala da obracam paznu na njega. Onda se on u medjuvremenu popeo na stolicu i gledao je kroz prozor Na to dolazi majka i galami na mene kao da sam ja najbliza djetetu i trebala sam ga spustiti sa stolice a nisam ni gledala za njim, kako sam takva osoba itd.

Ja sam osoba koja nikada ne bi stojala sa strane i odbila pomoc posebno prema djecu ali nije mi jasno sta ljudi hoce od nas, sta se ovo desava sa roditeljima.