Moj sin od pet godina nazalost je preminuo i mislila sam da nikada necu moci da nastavim dalje.
Moja dobra prijateljica mi je svo vrijeme govorila: “Ti moras da krenes naprijed ne mozes da patis vise…” i na kraju sam nekako uspjela da se izborim sa svim da budem jaca od svih.
Dva mjeseca poslije preselila se ona u drugi grad radi posla koji je bio novi ali je to tako brzo bilo i iznenada da me je iznenadilo. Nisam bila spremna da ostanem i bez nje. Jedan dan sam odlucila da je iznenada posjetim.
Kada me je vidjela jasno mi je bilo da je bila bijela. Usla sam i skoro sam pala u nesvjest kada sam vidjela u njenom stanu slike od mog sina a to su cijeli zidovi bili prekriveni sa njegovim slikama.
Tu su bile slike koje njoj nikada nisam ni poslala ni pokaazala. Ali onda na moje sokiranje sam vidjela i dio njegove odjece na njenoj sofi, u kutiji njegove cipelice i neke carape. Cijela scena mi je toliko strasna bila da nisam znala kako da odreagujem i kako da se ponasam.
Kada sam je pitala kako je dosao do njih ona je rekla da joj je to dao moj suprug.
Istina je da smo moj suprug i ja odlucili spakirati sinove stvari da bi krenuo dalje ali nsiam mogla ni da sanjam da bi to mogao da njoj. POCELA SAM DA drhtim radi svega toga.
Znao sam da ga je mnogo voljela i da je uvijek ceznula da iam i svoje dijete ali ovo je izgledalo kao da je opcinjena svim tim.
