Radila sam na recepciji od jedne bolnice. Prosla sam zaista dosta toga i placa i radosti i radjanja i smrti. ALi tog dana je sve stalo u meni se sve promijenilo.

Stariji covjek je umro na trecem spratu. On je bio tih i zaista neprimjetan. Lezao je u bolnickom krevetu sam skoro mjesec dana. Niko ga nije obilazio, niko ga nije ni trazio.

Kada su ga na neki nacin pokusavali da identifikuju i pozvati porodicu jednostavno odgovor bi bio kratak tada-

“Nema nikoga, sam je dosao i sam je otisao…”

Ali ja sam jednostavno znala da to nije istina.

Pozvala sam glavnu sestru pa sam zamolila je da mi pokaze njegove stvari. Medju starim kosuljama i jednim pozutjelim rokovnikom vidjela sam sliku. To je bio on, mlad, nasmijan i dijete mu je bilo u narucju a iza njih zena sa jako divnim osmjehom koje sam ikada vidjela.

Srce mi je za tren stalo.

Jer to dijete na slici sam bila JA,vjerovali ili ne.

Ja sam imala samo dvije godine kada je moj otac nestaoa majka je uvijek govorila da je on bio taj koji nas je napistio. Da je otisao da nije mario a ja sam ga godinama radi svega toga toliko mrzila i imala gnjev prema njemu.

Ali cini mi se da je istina drugacija bila