Ja sam imala 10 godina i dobila sam svoj prvi komad nakita. To je bila ogrlica koju je moja majka naslijedila od svoje bake. Jedve veceri sam se vratila iz skole i odmah sam prijetila da nema. Trazila sam svuda panika je oko mene bila i na kraju rekla i roditeljima da nema. Cijela kuca je pretrazena ali nema a moja majka je tada toliko slomljena bila.
A onda sutradan se pojavila policija na nasa vrata. Naime ispostavilo se da su komsije prijavile da su vidjele nekoga kako seta sa tom ogrlicom tako opusteno. kada je moj tata vidio tu ogrlicu, njegovo lice je bilo blijedo. Naime ogrlica nije bila ukradena nego ja sam je zaboravila u skoli. Ne mogu da vjerujem kako sam neodgovorna bila.
Moj tata koji je inace toliko strog, vec planirao je da ide do polciije i da se suoci tada sa komsijama da vidi i sazna sve. Sjecam se kako sam se osjecala dok sam stojaal tu bez i jedne rijeci, a na njemu su se mijesale ljutnja i neka vrsta olaksanja. on me tada nije grdio nego je samo rekao:
“Ponekada previse i naglo reagujemo. Upravo nas ti neocekivani trenutci mogu da nauce najvise i pokazu koliko mozemo da budemo sabrani.”
