Mozda vam sve ovo zvuci cudno ali ja svoju kcerku nisam vidjela skoro godinu dana. Nakon sto se udala ona se pocela polako udaljavati. Na moje pozive mi nije odgovarala, mislila sam tada da je ona jednostavno zauzeta svojim zivotom i da je sve joj bitnije bilo nego mi.
Onda sam sinoć u pola noći čula panično kucanje na vrata. Bila je to ona. Plakala je i rekla: “Mama, možemo li noćas ostati ovdje?”
Onda sinoc u pola noci sam cula panicno kucanje koje je bilo na vratima. TO je bila ona. Plakala je pa mi je rekla: “Mama molim te mozemo li veceras da ostanemo ovdje? ” Ja sam se zaledila kada sam je vidjela.
Tada sam vidjela da joj je u narucju bila pospana beba koja je tako njezno odmarala u njenom narucju.
Tada sam ih zagrlila obje bez rijeci a ona je u mom narucju rekla; “Rekao je da smo mu teret, sve nam je uzeo…”
Zagrlila sam je tada jos jace pa sam joj rekla: “Ti ovdje uvijek imas dom.” Napokon sam vidjela njen osmjeh i toliko je sretna bila radi mojih rijeci.
