Kada je bio moj 18- ti rodjendan dosla je tetka iz inostranstva. Sjecam se dobro tog jutra kuca mirise na kolace, tu je caj i tisina i neko veliko uzbudjenje u tome. Ja sam tada bila puna zivota, djetinjastva i razigrana zaista. Ali po navici iz djetinstva rijesim da ih malo uplasim i da se poigram sa njima.
Sakrila sam iza fotelje tada u dnevnoj sobi a to je bio pravi trenutak da ja izletim i da ih nasmijem. One su sjedile, pile caj i mislile su da jos spavam. A onda je tetka tada tiho gotovo sapatom upitala moju majku:
“Hoces li sada kada je napunila 18 godina da joj kazes istinu?”
U tom trenutku kao da sam prestala odjednom da disem, sve je tada stalo oko mene.
Zaledila sam se iza fotelje stisnula sam pesnice i pokusavala sam da ne trepnem. Znala sam da u tom trenutku ne smijem da se pomjeram. Da ne smiju da znaju da sam ih ja cula. Iako nisam znala na sta tacno misle ali negdje duboko u meni kao da je sve bilo dovoljno jasno.
Tog dana po prvi put u zivotu sam saznala da sam usvojena.
Nikada im nisam rekla da ja to sve znam. Nikada im nisam postavila ni ti jedno pitanje, nisu to zasluzili. Citala sam o tome o krizama identiteta o potrazi za bioloskim roditeljima i o svim traumama istine. Ali kod mene nije bilo nista samo neki mir.
Oni su bili ti koji su ucili da hodam. Oni su me drzali kada sam bolesna bila. Bodrili su me pred ispite i ucili postovanjem ljubavi. Oni su bili moji roditelji jedini koje priznajem.
SVJESNA SAM TOGA DA SU mi zeljeli samo najbolje. Znam da nisu znali ni sami kada je pravi trenutak da mi kazu. Znam da su godinama nosili teret te tisine ne iz straha nego i zljubavi velike.
