Kada sam bio dijete cesto sam se budio i cuo sam majku kako je tiho hodala po kuhinji. Nije voljela da je vidimo dok radi i uvijek bi nam govrila “ma nije to nista posebno.”
ALi svaki dan bi bez iznimke dorucak bi bio spreman, skolska torba spakovana, a na stolu bi uvijek me cekala cista i uredno slozena odjeca.
Dok sam odrasao mislio sam da je to jednostavno nesto sto majke rade. Nikada se nisam pitao odakle joj je snage da svaki dan pocne prije nego sto svi ustanu a zavrsi zadnja kada vec svi spavaju.
Tek kada sam napunio 21 slucajno sam saznao koja je to prava i jedina istina u svemu ovome. Radio sam nocnu smjenu pa sam stigao kuci ranije nego prije.
Usao sam u kuhinju i vidio svoju majku kako sije djeciju odjecu. Na stolu su bile narudzbe iz prodavnice za koju nikada nisam ni znao da radi.
Pogledala me iznenadjeno pa mi je rekla:
“Treba mi novac sine a nisam htjela da ti govorim da te ne bi brinula…”
Kada se malo bolje zagledo u nju primjetio sam da su joj ruke crvene i ispucale od rada oci umorne od nespavanja.
Godinama je ustajala u 5 ne radi toga sto je voljela rani dorucak nego da bi platila racune da bi kupila mi knjige za skolu i da nikada ja ne znam koliko joj je tesko bilo.
