Moj zet je dao mnogo novca da bi se desilo rasosno otkrivanje pola bebe. Dok su plavi baloni letjeli odozgo pocela sam da trcim prema svojoj kcerki da bi je zagrlila i rekla joj “Djecak je” toliko sam presretna. Onda je on iza mene zarezao: “Upropastili ste trenutak” Nisam nista rekla samo sam se povukla. Kasnije za vecerom iznenada je izgubio zive jer je pored svog sjedista vidio poklon koji sam mu ja kupila. Bila je to bebi cebence i to slicno onome sto je on imao kao dijete tada.
Mjesecima ranije kada je spomenuo koliko je volio to cebe i koliko mu je zao sto ju je izgubio toom godina seldibe i svega. Provela sam zaista mnogo vremena trazeci potpuno isti dezen i materijal zeljeci da ga iznenadim sa necim bitnim i znacajnim.
Na samom pocetku je djelovao iznenadjeno ali nekog vremena se izvinio rai svoje ranije reakcije. Cijenila sam trud ali nisam mogla da zaboravim sta se samo malo prije desilo. Javno me je prozvao pred porodicom i prijateljima radi tog mog trenutka uzbudjena i to mi je ostavilo tako da se osjecam lose postidjeno. Nisam imala namjeru da ista poduzmem ali cini mi se sta god da uradim kao da hodam po ljusci od jaja.
Sada je cijela situacija u porodici toliko napeta i neprijatnost osjeti se i dan danas. Nisam sigurna zaista kako da se postavim da li treba da diretno pricam o tome ili da pustim da sve prodje da bi se izbjegli sukobi. Volim kcerku i zelim da budem ukljucena u zivot unuka ali ne zelim da imam osjecaj kao da moram sve da pratim i pazim na svaku rijeci. Ne zelim da se stvori veca distanca nego sto je sada. Ne zelim da mora ona da dijeli izmedju mene ili njega. Koji bi po vama najbiolji nacin bio da se nastavi dalje.
