Zadnjih decenija je toliko postalo uocljivo i pojava je velika da starije nezenje iz Srbije posebno iz nekih udaljenih sela svoje zivotne suputnice nalaze u susjednoj Albaniji. Razlog je za to jednostavan i u jednu ruku ruzan jer na selu je sve manje djevojaka koje zele da tu ostanu i da osnuju porodicu kao i da njihov zivot bude bas tu na selu.

SVE MLADE zene privuce ih grad ljetote grada i radije biraju da zive tamo  a ne na selu u tisini i praznini. Sa druge strane imamo ALbanke koje su spremne da prihvate put i da zive svoj skromni zivot u jednom od Srpskih sela jer im to nudi sigurnost doma porodice i stabilnosti.

Sada nam dolazi prica od Radosava Timotijevica iz sela Gornji Ojkovac. Njegova zivotna saputnica je postala Lajtiha koja se nakon udaje dosla tu. Bez obzira na uslove u kojima je trebalo da se zivi pristala je da bude zena i tu je rodila troje djece. Njegova porodica dozivjela je veliko ushicenje a na kraju kada se cuje plac djeteta u selu svima se ispune srce i dusa.

Radosav iskreno priznaje da mu je srce bilo puno radosti, ali ga je duša bolela što u okolini gotovo i nema dece. Ljudi su ga počeli prepoznavati ne po tome što je oženio Albanku, već po tome što je otac troje mališana. U tome je video veliku sreću, ali i tugu – jer kada čitav kraj ostaje pust, radost se deli samo u krugu najuže porodice. Njegov dom je, posle dugo vremena, bio prvi iz koga se ponovo čuo plač i smeh dece.

Radosav cesto govori da mu je srce puno radosti ali da ga je dusa boli jer nema u okolini djece. Ljudi ga prepoznaju po tome ne sto je ozenio ALbanku vec radi toga sto ima troje djece. u tome je vidio srecu ali i tugu jer citav taj kraj ostaje pust i tuzan.

Kako je sama rekla selo joj nije problem jer je i sama odrasla u toj seoskoj sredina. Naucila je da neimastina je takva i ovdje i tamo i prihvatila je zivot kakav joj je pruzen. Ona je postala stub porodice i domacinstva naucila je sve, da muze krave, radi rame uz rame sa svojim suprugom na njivi.