Mi danas u nastavku donosimo jednu pricu koja je svima zanimljiva. U tri godine je lutao ulicama, nije imao krov nad glavom a njegovo ime se rijetko govori a svaki dan se vodila borba da ima komad hljeba i da makar ima toplu supu koju bi dobio iz narodne kuhinje.
Dok je bio beskucnik to ga je naucilo da ima strpljenje iako je gorka isitina bila da je on postao kao osoba nevidljiv u gomili. Ljudi su prolazili pored njega a rijetko bi ko gledao ga u oci.
Prve noci koje je imao na klupi je bilo najteze. Tijelo mu se najvise privikavalo na hladnocu a njegov um je bio nemiran. Kada je poslije razvio instikte prezivljavanja znao je da se sakrije od kise, znao je gdje je mirniji kutak gdje policije nema i nece mu praviti probleme i znao je da pronadje ljude koji bi mu dijelili osmjeh. Osjecao se kao da ne moze dalje. Nije zelio da mu zivot prodje tako sto je cekao dobrotu ili milost od ljudi.
Ali onda nakon jedne hladne zime koju je bio u parku odlucio je da donese promjene u zivotu. Rekao je sebi: “Ako nemam krov ja cu da ga napravim… Ako nemam mir ja cu da ga stvorim….” Nije znao odakle da krene ali je krenuo.
Odlazio je na rub grada gdje suma pocinje da preuzima sve od betona. TAmo daleko od ociju od buke nasao je svoj mir. U ruci je bio stari ranac i nekoliko alata koji se skupilo na smetlistu.
Prvo je zelio da nadje skloniste od kise. Nasao je palete, stare daske i komade najlona. Spojio je sve cvrsto da bi mogao da prespava noc bez straha da ce biti mokar do koze. Malo po malo i vracao se i gradio. Svaka nova daska je bila korak blize njegovoj slobodi.
Ono sto je najvise cijenio nije samo toplina nego osjecaj koji je on stvarao. Svaka greska svaka losa daksa je znak i dokaz da je to njegov dom. Nakon godina u kojima je bio prolaznik kroz razne tudje ulice sada je imao svoje mjesto.
