Za porodicu Ros koja je iz Velike Britaniej prosle je nedelje cijeli jedan svijet se srusio. Nakon vise od 4 decenije uvjerena je bila da obilazi grob od svog voljenog oca i djede a saznali su onda da su oni svo to vrijeme bili na skroz pogresnom mjestu ni blizu svojih najmilijih.
Otkrice koje se desilo je bilo neocekivano i ostavilo je mnogo duboke emotivne posljedice jer nista ne moze da se ponisti od godina tuge molitve i uspomene koja su vezane za spomenik osobe koju vi obilazite i volite.
Njeno ime je Silvija Ros a danas ima 67 godina i gotovo pola zivota je provela u uvjerenju da se na groblju Viton Park mjesto gdje se njen otac nalazi. Svake godine je dolazila i donosila cvijece palila cvijece i sjedila pored nadgrobne ploce i tihi pricala sa njim mislila da je tu covjek koji joj je znacio sve.”Taj grob je bio moja utjeha moja sigurna tacka.Nisam nikada ni pomislila da bi to moglo da bude tudje..” rekla je ona u medijima.

Ovo je greska koja je otkrivena sasvim slucajno. Naime porodica BRAUN je imala svog clana porodice sahranjeno na isto mjesto a podnijela je zahtjev za novi spomenik. Tek tada je uoceno da nema dovoljno prostora na parceli pa je krenula i provjera. Pokazalo se da grob koji je porodica Ros obilazila pripada Braunu covjeku koji je iste godine preminuo kao i njen otac. Imena su se poklopila u dokumentaciji a greska nikada ranije nije otkrivena.
Tada je za Silviju istina dosla kao udarac: “Majka mi je bila slomljena. Cijeli njen zivot je prosao u uvjerenju da obilazi grob svog oca a to je 40 godina bilo pogresno mjesto…” rekla je Linet. Te rijeci pokazuju najbolje sta je jedna porodica tada prezivjela. Jer nisu samo izgubii osjecaj mjesta nego i sigurnosti i sve te vlastite uspomene.

Ta tezina je toliko ogromna bila. Silvija je priznala da je cesto imala osjecaj da njen otac nema nikog ko ga posjecuje pa je svoje vrijeme i paznju posjecivala tome, i htjela je da ga sacuva od zaborava. Kada je saznala da je svo vrijeme brinula o spomeniku drugog covjeka tada je toliko tuge palo na njena ledja.
