Ja nikada nisam oprostio svojoj majci, u srcu sam zelio ali je sve jace od mene bilo. Uvijek sam je krivio radi toga sto smo siromasni. Otac nikada nije ni bio u nasem zivotu pa je bila samo ona i cijeli zivot se borila da ja sastavim kraj sa krajem. U medjuveremu ja sam jako azvidio svim svojim prijateljima dok su oni jeli finu hranu i imali sve a ja jedva zivio.
Kada sam imao 20 godina ona je umrla. Nismo prije toga razgovarali vec dvije godine. Na sahrani prisla je tetka i rekla mi je: “Tvoja majka je htjela da ti ostavim ovu rozu staru vazu. Sjecas li je se zar ne?”
Ja sam se u tom trenu podrugljivo nasmijao naravno da sam se sjecao toga svega. Ta napuknuta stara ruzna vaza je bila na nasem prostoru od kako znam za sebe. Uvijek je prazna bez cvijeca i bila mi je podsjetnik koliko smo mi siromasni bili…
Odnio sam kuci jer sam planirao da to gurnem negdje u stari ormar. Ali kada sam podigao nesto se culo unutra. Okrenuo sam naopako i desetine komada nakita samo je palo na pod.
To su bili platinasti prstenovi dijamantna ogrlica i jos dosta toga. Ja sam inace po struci zlatar. Odmah sam znao da svi ti komadi jako puno vrijede. Kasnije sam odlucio da tetku pitam o tome.
Rekla mi je: Svi smo mi dobili nasljedstvo od tvoj bake. I ti si trebao dobiti svoj dio ali kada je saznala da ne razgovaras sa majkom, baka je odmah promijenila testament i sve to je ostavila tvojoj majci,..”
