Misterija iz Dvora na Uni: Marko Dujmović 15 godina traži istinu o ocu koji je sahranjen pod tuđim imenom

U tihoj opštini Dvor na Uni, već gotovo petnaest godina traje borba jednog čovjeka da sazna istinu o onome što bi trebalo biti najjednostavnije – gdje je sahranjen njegov otac.
Marko Dujmović, čovjek koji kaže da ne traži ništa osim pravde, vodi dugu i iscrpljujuću bitku s institucijama, sumnjajući da je u grobnici njegovog oca sahranjen nepoznati čovjek.

Početak misterije – slučajno otkrivena zamjena grobova

Cijeli slučaj počeo je 2008. godine, kada je Markova majka preminula. Prilikom kopanja njene grobnice, radnici groblja naišli su na kovčeg mnogo bliže površini nego što je to uobičajeno. Umjesto da kopaju do dubine od metar i po, već na 90 centimetara iskopali su sanduk umotan u vojno šatorsko krilo.

Ta neobičnost odmah je izazvala sumnju.
„Radnici su bili potpuno zbunjeni. Mjesto je bilo označeno kao prazno, a ispod zemlje smo našli sanduk u kojem se, činilo se, možda nalaze i dva tijela“, ispričao je Markov rođak Goran, prisjećajući se trenutka kada su odlučili da pozovu policiju i zatraže ekshumaciju.

Šokantan nalaz ispod zemlje

Kada su istražitelji otvorili kovčeg, pred svima se ukazao prizor koji je šokirao cijelu porodicu.
U sanduku se nalazilo tijelo ogromnog muškarca, teškog oko 120–130 kilograma i visokog skoro dva metra. Bio je zamotan u vojno platno, obučen u bijelu košulju s mnoštvom dugmića, sivkastu trenerku i na nogama je imao vunene šarene priglavke.

Markov otac, s druge strane, bio je sitne građe, težak jedva 50 kilograma, i – što je najvažnije – sahranjen je, prema svjedočenjima porodice i fotografijama, u kožnim cipelama i u kovčegu, a ne u šatorskom krilu.

“Kada su otvorili grob, čovjek koji je bio prisutan rekao je: ‘Uf, ovo je bio krupan čovjek, sigurno preko 190 cm visine.’ Pa kako da to bude moj otac? Njegove kosti bile su tanke, a ne duplo veće od normalnih. Taj čovjek u grobu nije bio moj otac,” rekao je vidno potreseni Marko Dujmović.

Sumnja prerasta u borbu za pravdu

Marko tvrdi da njegov otac nije nestao, već da je umro u kući poznanika Jove Zastavnikovića, gdje je on lično bio prisutan. Nakon smrti, tijelo je prevezeno na groblje i uredno sahranjeno.
Zato, kaže, nikada nije ni sumnjao da bi došlo do zabune – sve dok se 2008. nije desilo ono što je promijenilo sve.

“Napravili su me budalom. Kažu mi da ne znam gdje sam sahranio oca, ni majku, da su mjesta zamijenjena. Ali ja znam. Moj otac nije nestao. Bio sam tu kad je umro. Sjećam se svakog detalja,” kaže Marko.

Njegova potraga za istinom traje već skoro deceniju i po. Iako je tražio ponovno ispitivanje i novu DNK analizu, institucije i dalje stoje pri stavu da ostaci iz groba zaista pripadaju njegovom ocu.

DNK analiza koja je izazvala sumnju

Nakon što je pronađeno tijelo ekshumirano, sprovedena je DNK analiza, kojom je zvanično potvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju Markovom ocu.
Ali Marko tu tvrdnju nikada nije prihvatio.

“Kako može biti moj otac, kad ni visinom, ni težinom, ni odjećom, ni načinom ukopa ne odgovara? Moj otac je sahranjen s cipelama, a ovaj čovjek ima priglavke i vojno platno. Sve ukazuje da se neko drugi nalazi u grobu,” objašnjava on.

Marko je odbio da potpiše zapisnik i od tada uporno pokušava dokazati da je došlo do zamjene tijela – greške koja, ako se potvrdi, baca ozbiljnu sumnju na mnoge ekshumacije i ukopne evidencije iz ratnog perioda.

Emocionalna cijena istine

Borba za istinu Marku je donijela više bola nego olakšanja. Svaki odlazak na groblje za njega je podsjetnik da možda stoji nad tuđim grobom.
„Zamislite kako je to – da odete zapaliti svijeću, a da ne znate čije kosti leže ispod. Da mislite da razgovarate s ocem, a možda je to nepoznat čovjek,“ kaže kroz suze.

Za njega, ovo nije pitanje osvete, već pitanje dostojanstva i pravde.
On ne traži ni naknadu, ni izvinjenje – samo istinu.

Kako je sve moglo poći po zlu?

U ratnim i poratnim godinama mnoge porodice prolazile su kroz slične situacije – neuredne evidencije, improvizovane sahrane i masovne grobnice.
Prema riječima stručnjaka, moguće je da je u vrijeme kada je Markov otac sahranjen, došlo do greške pri obilježavanju mjesta ukopa.
Tako je neko drugi mogao biti položen na njegovo mjesto, dok je pravo tijelo premješteno ili nestalo.

Ali Marko ne prihvata „moguće“. On traži konkretne odgovore – dokumente, zapise, i nove forenzičke analize.

Sistem koji šuti

Marko je godinama slao dopise, molbe i žalbe – od opštine, preko policije, do međunarodnih komisija za nestale osobe.
Ipak, kako kaže, nailazio je samo na zid ćutanja.

“Uvijek isto. ‘Sve je u redu, analiza je pokazala to i to.’ A ja pitam – a gdje su cipele mog oca? Gdje je kovčeg? Zašto je u vojnom šatoru? Odgovora nema. Samo papir i pečat,” ogorčen je Dujmović.

Njegova priča izazvala je pažnju lokalnih medija i nekoliko nevladinih organizacija koje su pokrenule pitanje odgovornosti institucija i pouzdanosti ekshumacija iz tog perioda.

Nada koja ne umire

Uprkos svemu, Marko ne odustaje.
Svake godine, na dan kada je sahranio oca, dolazi na groblje i pali svijeću – ne iz sigurnosti, već iz nade.

“Ako sam pogriješio, ako su oni u pravu – neka mi to neko jasno dokaže. Ali ako nisam, onda želim da moj otac bude tamo gdje treba da bude. Ništa više od toga ne tražim,” kaže tiho.