U danasnjem clanku mi govorimo o nekim pricama zivotnim koje su pored nas a mi to ne mozemo da primjetimo nekada. Nekada ljudi koje srecemo svaki dan nose na svojim ledjima mnogo toga a njihova tisina krije vise od onoga sto bi neki rekli tada na glas i jasno i glasno.

U komsiliku je zivjela jedna starija zena koja je bila jako krhka i povucena a mnogi su je tada izbjegavali. Jako cesto je kasljala i uvijek je bila iscrpljena a ponekada je molila i za komad hljeba ili sitnis da bi mogla da kupi hljeb. Ljudi su je gledali uvijek sa nekom dozom neprijatnosti i skretali sa puta jer su se plasili da bi od nje mogli da pokupe bolest ili neku losu srecu. Za vecinu ona je bila skoro nevidljiva ali za njega nije. Njegovo srce nije moglo da podnese sliku usamljenosti koju je ona nosila pa je ostavljao joj vrecice hrane ili tiho stavljao nekoliko novcanica u ruke ne trazeci nista za uzvrat.

Iako je uvijek djelovalo kao da nema nikog ali jednog dana dolazi vijest koja je potresla cijeli komsiluk a to da je ona preminula. A onda je njega kontaktirao jedan njen dalji rodjak neko koga nikada ranije nije ni vidio i zamolio ga da dodje u nejn stan. Mislio je da je pozvan samo da bi cistio i pospremio.

Kada  je usaao unutra docekalo ga nesto sto nije mogao ni da zamisli ni u snu. Stan je bio skoro pa prazan. Nije bilo ni stolice za sjedenje. Samo tanke prostirke na podu na kojim je spavala ona godinama. Nije bilo skupih stvari nije bilo namjestaja nije bilo ni jedan trag da joj je udobno bilo ali ono sto je vidio oduzelo mu je dah tada.

 Na zidovima su visile slike ne bilo kakve. Platna su bila ispunjena bojama emocijama i detaljima koji nisu mogli da pripadaju slikaru koji je prosjecan. Bila su to remek djela slike koje su nosile dubinu bol i ljepotu. Gledajuci njih osjetio je nesto sto do tada nije znao ni da postoji a to je postovanje prema zeni koju je samo poznavao kao skromna starica koja je uvijek prosila za lijekove.

Rodjak mu je tada sa stidom ispricao pricu o njoj. Nekada davno ona je bila poznat slikar. Imala je galerije izlozbe i publiku koja je divila se njenom talentu. Njeno ime je nekada spominalo se sa postovanjem. A njen zivot se slomio kada je izgubio svoju kcerku. Otad je prestala da slika i prestala je zivi na nacin kako je prije. Sve ono sto joj je kcerka voljela sve slike koje je ona izdvajala nije mogla ni da proda. Cuvala ih je do zadnjeg dana do traga i voljela vise nego ista.