Prošla su tri mjeseca otkako je moj sin, Marko, napustio ovaj svijet. Imao je samo 35 godina — u najboljim godinama, kako ljudi kažu. Nikada nisam razmišljala da ću jednog dana sjediti i pisati ove riječi. Majka nikada ne bi trebala pokapati svoje dijete. To je protiv prirodnog toka života, protiv svake logike, protiv svega što smatramo normalnim.
Sve je počelo kao običan dan. Marko je otišao na posao, kao i uvijek, u žurbi, sa šalicom kafe u ruci i osmijehom kojim je mogao popraviti najtmurnije jutro. I onda — telefon, poziv koji mi je promijenio svijet. Jedna rečenica je srušila sve što sam imala:
“Gospođo… žao nam je.”
Šok koji se ne može opisati
Dok ne osjetis sta je pravi sok ne znas sta znaci ta rijec.U meni se tada nije nalazio ni krik, ni suza, ni misao. Samo praznina. Tijelo koje stoji, a duša koja tone. Sjećam se da su me držali pod ruku, da je neko govorio da dišem, ali ja nisam mogla razumjeti kako da nastavim raditi ono što se podrazumijeva — disati.
Najgore je vraćanje kući
Kuća je najteže mjesto nakon gubitka.
Hodnici koje je ispunjavao njegov glas odjednom su postali predugi, preširoki, preglasno tihi. Tanjir koji je ostavio, jakna koju je prebacio preko stolice, sve te male, beznačajne stvari postale su svete uspomene.
Tri mjeseca poslije: Borba koja ne prestaje
Kažu da vrijeme liječi. Možda je tako. Ali niko ne kaže koliko vremena.
U tri mjeseca sam naučila mnogo stvari:
-
da ljudi brzo nastave dalje, ali majka ne može,
-
da se tuga ne vidi uvijek spolja,
-
da bol može postati dio svakog daha,
-
da ljubav prema djetetu ne prestaje ni kada ga više nema.
Nekad je dovoljno čuti njegovo ime
Najvise se pribojavam da ce ga prestati spominjati ljudi.
Ime koje mi je bilo najdraže sada je teško izgovoriti drugima. Neki izbjegavaju razgovor, misle da će me povrijediti. A zapravo je suprotno.
Najviše boli šutnja.
Sjećanja koja drže u životu
Ponekad sjednem u njegovu sobu. Ne diram ništa. Samo slušam tišinu i pričam mu kao da je tu.
Prisjećam se:
-
kako je kao dijete trčao bos po dvorištu,
-
kako me grlio kad sam bila tužna,
-
kako je govorio da će mi jednog dana kupiti kuću “negdje gdje je mir”.
Te uspomene su sada moji najdraži dragulji. Nezamjenjivi. Neprocjenjivi.
Porodica i prijatelji: Pomoć koja znači, ali ne rješava sve
Ljudi se trude. Zovu, pitaju kako sam.
Ali kako odgovoriti? Šta reći kad te pitaju:
“Jesi li dobro?”
Nisam. I neću još dugo biti. Ali ne želim da ih opterećujem.
Naučila sam da tuga ima različite oblike i da svako nosi svoj teret na drugačiji način. Neko se baci na posao, neko u tišinu, neko u molitvu. Ja… ja se borim svakog jutra da ustanem i da shvatim da i dalje moram živjeti.
Šta me održava?
Postoje tri stvari:
1. Ljubav prema sinu
Ona me pokreće.
Da pričam o njemu.
Da čuvam sve što je volio.
Da budem dostojna majka, čak i sada.
2. Vjera da ću ga jednom ponovo vidjeti
Bez te nade teško bih podnijela sve ovo.
Vjerujem da postoji nešto poslije. Nešto gdje on čeka, sa onim istim osmijehom.
3. Ljudi koji su prošli isto
Razgovori s drugim roditeljima koji su izgubili djecu pomažu više nego išta.
Samo neko ko je osjetio tu prazninu može razumjeti kako izgleda kada ti dio srca prestane kucati.
Najveći strah jedne majke nakon gubitka
Zvuči paradoksalno, ali najveći strah nije da će bol ostati.
Najveći strah je da će sjećanja izblijedjeti.
Da neću moći čuti njegov glas u mislima.
Da ću zaboraviti kako se smijao, kako je hodao, kako je govorio: “Mama, ne brini.”
I zato svaki dan pričam o njemu. Čuvam sve slike. Snimam glasovne poruke koje mi je slao. To je moj način borbe protiv zaborava.
Zaključak: Život poslije nezamislivog
Nije prošlo mnogo vremena. Tri mjeseca su tren kada se mjeri tugom.
Ali naučila sam da se život mora nastaviti, makar ti se čini da je stao.
Naučila sam da smijeh može opet doći, iako ne tako jako kao prije.
Naučila sam da ljubav ne prestaje smrću — ona samo mijenja oblik.
I dok hodam kroz ovaj novi, teški život, nosim jednu misao:
Moj sin nije nestao.
Nestalo je samo njegovo tijelo.
Njegova ljubav je i dalje tu — i ona me vodi dalje.
