Smrt je inace neizbjezna stanica kod svakog zivota ali trenutak kada dodje smrt na vrata doma odmah iznova zaboli i iznenadi. KADA SE DESI gubitak voljene osobe moze da ostavi prazninu koju nije ni vrijeme ni razum a cesto moze da bude u potpunosti ispunjeno. U tim trenutcima dosta ljudi nadje utjehu bas u vjeri u nekim obicajima ili ritualima koji se mogu prenositi sa generacijam kao nevidljiva nit koja veze proslost i sadasnjost.
Na prostoru Srbije ali i Balkana imaju obicaji koji prate smrt i zalovanje. Oni nisu samo neka formalnost vec i nacin da se iskaze postovanje prema preminulom i da se pruzi oslanac koji mogu ostati. jedan od zankova zaljenja je nosenja crne odjece. Nekada je to neka stroga norma kada su godine bez svadbe veselja i proslave. Danas crnina se nosi 40 dana dana a ponegdje i do godinu dana sve zavisi od tradicije i licnih osjecaja. Zene bi stavljale crne marame a musakrci su oblacili tamne kosulje ili oko sebe nosile crne pojaseve sve sa ciljem zaljenja.
U narodnoj predaji nailazimo i na vjerovanje koje zvuci kao legenda ali nekada to treba da bude shvaceno. Smatralo se opasnim jako da se prespava u prostoru gdje lezi tijelo preminulog jer bi smrt mogla da pojede jos nekoga. Ako bi pokojni umre sa otvorenim ocima a vjerovalo se da ce osoba koja to prvo vidi umrijeti jako brzo. Takvo uvjerenje je odbaceno od savremene nauke a to je svjedocenje o mjesavini straha i postovanja prema smrti.
Prema nekim istrazivanjima Srpske akademije nauke i umjetnosti u istocnoj Srbiji to su obicaju kao izrade lutke sa licem preminulog koju bi zenu iz porodice nosile a to je odbacivanje simbola kao oprostaja. Rijetko vidjen obicaj bio je otkup pokojnika a to je ritual koji se prekida veza smrti kada bi u jednoj porodici umrlo dijete a drugo rodjeno odmah u istom mjesecu.
Ono sto povezuje obicaje bilo da se radi da su stari ili novi jest da treba covjek da prodje kroz ritual haosa i tuge. Oni nude okvir u kojem se bol moze podnijeti a gubitak treba da se pretvori prica u sjecanju.
