“Crvenkapica” iz Udbine: život bake Milke – od najljepše djevojke do usamljene starice koju je voljela cijela regija

Uvod: lice Udbine koje su svi poznavali

Nekada davno, Udbinom je šetala djevojka u crvenom – vitka, nasmijana, britkog jezika i savršenog rukopisa. Zvali su je Milka Perić. Godinama kasnije, ista ta Milka postala je “baka Crvenkapica”, simbol tvrdoglave ljubavi prema rodnom kraju i tihi podsjetnik koliko usamljenosti može stati u jedan život.

Baka Milka sahranjena je u rodnim Tolićima, u općini Udbina. Otišla je onako kako je i živjela – gotovo bez ikoga svog, s tek nekolicinom ljudi koji su je posljednjih godina nježno pratili, i hiljadama gledatelja što su je upoznali preko YouTube kanala Loki TV. Njena priča je životna lekcija o dostojanstvu, prkosu i malim, tihim pobjedama nad zaboravom.

Djevojka u crvenom: rani život i prvi poslovi

Milkina mladost bila je obilježena naglim prekidima i preranim odrastanjem. Majku je izgubila s 13 godina, a otac se ubrzo ponovo oženio. Već sa 16 zapošljava se u pilani kao pisar – ne zato što je to sanjala, nego zato što je imala rukopis kao kaligraf, uredan i savršen, pa je ta vještina postala njena ulaznica u svijet odraslih.

Govorili su da je uvijek nosila crveno – boju po kojoj su je zapamtili i zbog koje je, mnogo kasnije, dobila i nadimak baka Crvenkapica.

Ipak, nakon jednog mučnog razdoblja o kojem se u Udbini šaputalo, kancelarija je zamijenjena teškim fizičkim radom u pogonu. Od tog časa, krhka djevojka u crvenom svakodnevno je rame gurala uz muška, bez pogovora i bez plana B.

Baraka, strahovi i povrede koje su promijenile sve

Budući da je rođena u selu Tolići, a posao bio u Udbini, pilana joj dodjeljuje baraku – sobicu tik do muškog toaleta. Bila je to stanična karta u svijet stalne jeze, graje, psovki i povremenih tuča koje bi je tjerale da se sakrije u grmlje. U istoj pilani doživjela je i nesreću – pila joj je zahvatila kosu i počupala je.

Od tada, kapa postaje njen zaštitni znak. Nosila je po nekoliko odjednom, kao da slojevima vune i pletiva pokušava prekriti ranu koja nikad nije zacijelila.

Nakon godina ismijavanja i rada preko granica snage, krajem osamdesetih odlazi u prijevremenu mirovinu. Zdravlje joj je posustalo, a s njim i živci. Ipak, ponos nikada.

Rat, odlazak i povratak: Udbina – jedini zavičaj

Za vrijeme Oluje, tada četrdesetsedmogodišnja Milka nakratko odlazi u Banju Luku. Nije izdržala dugo. Desetak dana kasnije vraća se u Udbinu – “tu znam svako stablo, svaki prag i svako prezime”, znala je reći. Od tog povratka nikad više nije odlazila.

Milka postaje samotnjak. Kroz godine seli iz napuštene kuće u napuštenu kuću, bez struje i vode, bez grijanja, u vlažnim, mračnim prostorijama prepunim stvari koje je skupljala. Drugi su u tome vidjeli smeće, ona je u tome vidjela “priče i tragove ljudi”.

“Ne dam dom” – odbijanje staračkog doma i jedna dnevna porcija nade

Općina Udbina pokušala joj je osigurati smještaj u domu, ali Milka nije pristala. Bojao ju je gubitak penzije – ne zato što je neopisivo velika (bila je nešto preko 900 kuna), već zato što je to za nju značilo minimum slobode: kafu da počasti gosta, sapun za ruke, kvasac za tijesto.

Ipak, dom joj je osigurao jedan topli obrok dnevno. Djelatnici bi joj ga ostavili na prozoru – mala porcija ljudske brige u njenom tihom ratu protiv zime i samoće.

https://www.youtube.com/watch?v=zef8zRIYDnQ

Kako je Balkan upoznao baku Milku: kamera koja je postala prozor

Robert Labrović, snimatelj i autor YouTube kanala Loki TV, upoznao je Milku oko 2013. godine. Njegove kamere zabilježile su spektar njenih raspoloženja: oštre psovke kao ventil, iznenadne nježnosti, bujicu sjećanja, radost kad ima koga pozvati na kafu (i platiti je).

Publika je u njoj vidjela istinu – ženu koja je sve predeverala, katkad ljutu, a uvijek pravednu prema sebi. Gledaoci s Balkana su joj slali pakete, odjeću, poruke, novac, ali Milka je uvijek prvo izvadila kovanice za kafu: “Kafu plaća domaćin.”

Loki TV ju je učinio vidljivom. Tisuće ljudi naučile su kako izgleda usamljenost u maloj sredini; kako zvuči glas koji pamti sve – ko je s kim bio, ko se kad rodio, ko je kome prodao livadu.

“Znala je sve o svima,” reći će Labrović. “Kao mala novinska arhiva u jednoj glavi.”

Jedan život – mnogo adresa i još više sjećanja

Milkina sudbina bila je komadićana – dva brata i sestra navodno su se kroz rat preselili u Srbiju; tetkina napuštena kuća u Udbini bila joj je posljednja adresa. Često je ponavljala: “Živim u kući jedne žene koja je umrla u Beogradu” – kao da time želi opravdati svoj boravak u ruševini bez prozora i vrata.

U mnoštvu priča, jedna anegdota iz srednje mladosti posebno se prepričava: kratko je bila hostesa na zagrebačkom sajmu za jednu švicarsku firmu, a zauzvrat dobila sat. Taj detalj, kao mali sjaj, ostao je da sija naspram sivilu koje je došlo poslije.

Zašto su je zvali “Crvenkapica”?

Nadimak nije došao slučajno. Crvena boja pratila ju je od mladosti – marame, džemperi, suknje. Crveno je za nju bilo toplina, zaštita i inat. Kada su je kamere Loki TV prenijele širom regije, publika se odmah zakačila za njene kapice – ponekad dvije ili tri jedna preko druge, kao da svaku ranu treba prekriti dodatnim slojem hrabrosti.

Tihi rituali dostojanstva: kafa, obračuni, pa opet osmijeh

Ko god je sjedio s bakom Milkom, znao je kako izgleda njen ritam:

1. Krug ogorčenja – istresanje boli i nepravde koje se kroz godine nataložilo;

2. Kratka pauza – pogled kroz prozor ili prema vratima, kao da dolazi neki stari prijatelj;

3. Kafa – uvijek plaćena njenom rukom, čak i kad je kuverta upravo stigla do njenih prstiju;

4. Priča – Udbina, rat, pilana, ljudi, datumi… sve posloženo kao fascikle u fioci.

Taj ritual bio je njen oklop, način da ostane svoja u svijetu koji je, redom, uzimao: majku, dom, zdravlje, kosu, smijeh.

Ispraćaj: ko je došao, a ko je bio u mislima

Općina Udbina je finansirala sahranu; Milka Perić je dostojanstveno ispraćena na groblju u Tolićima, u porodičnu grobnicu. Nije bilo mnoštva rodbine – ali je bilo ljudi koji su je voljeli na način koji su znali: komšije, radnici, novinari, gledaoci iz poruka.

Balkan se naučio prepoznati njeno lice – ponekad namršteno, ponekad vedro – i odrasle ruke koje, makar drhte, još žele da u čaši šušne kocka šećera.

Šta nas uči priča bake Milke?

Milka Perić nije bila “samo” lokalna priča. Ona je podsjetnik:

• da tvrdoglavost može biti oblik ljubavi – prema mjestu, jeziku, zemlji, i svemu što zovemo svojim;

• da socijalna izolacija zna ostati nevidljiva dok ne pokuca kamera ili komšija;

• da i najmanje geste – topli obrok, šal, rukavice, kafa – mijenjaju nečiji dan;

• da priče ljudi koji žive na marginama ništa nisu manje velike, važne i poučne.

Podvlačimo: nije romantika živjeti u ruševini bez grijanja i struje. To je opomena – svima nama.

Milkin trag: ono što ostaje kad nas nema

Kad se ugasio glas bake Milke, ostao je video-arhiv i mnoštvo malih sjećanja ljudi koji su je gledali i nisu okrenuli glavu. Ostala je slika djevojke u crvenom, koja je u jednom trenutku života mogla biti svašta – hostesa, pisar, domaćica, možda i majka – a postala je svjedokinja jednog kraja i ogledalo jednog vremena.

Udbina je izgubila svoju Crvenkapicu. Ali priča o baki Milki naučila je stotine hiljada ljudi da vide ono što je lako previdjeti – usamljenost koja se ne žali, i dostojanstvo koje se ne prodaje.