Bila je klinički mrtva 8 minuta: “Vidjela sam šta nas čeka poslije smrti — sve što mislimo da znamo, pogrešno je!”

Postoji mnogo priča o ljudima koji su bili na granici između života i smrti, ali iskustvo Brajane Laferti (33) iz američke savezne države Kolorado nadmašuje sve što ste dosad čuli.
Ova mlada žena tvrdi da je osam minuta bila klinički mrtva, a ono što je doživjela tokom tog vremena zauvijek je promijenilo njen pogled na svijet, na smrt — i samu svrhu postojanja.

Početak borbe: bolest koja ju je dovela do ruba života

Brajana je godinama patila od rijetkog neurološkog poremećaja poznatog kao mijoklonus distonija. Ova bolest uzrokuje nekontrolisane mišićne trzaje, iscrpljenost i jake bolove. Iako je prošla brojne terapije i medicinske tretmane, stanje se nije popravljalo.
U jednom trenutku, nesanica je postala toliko teška da nije mogla spavati više od nekoliko minuta dnevno. Četiri dana gotovo bez sna dovela su njeno tijelo do tačke pucanja.

“Osjetila sam kako mi organizam popušta, kao da se sve u meni gasi. U jednom trenutku, izgubila sam osjećaj za prostor i vrijeme,” prisjeća se Brajana.

U tom trenutku, kaže, započelo je iskustvo koje će pamtiti dok je živa.

“Napustila sam tijelo i ušla u prostor gdje vrijeme ne postoji”

Brajana opisuje trenutak smrti kao potpuno miran. Kaže da nije bilo bola, straha ni panike — samo tišina i osjećaj da njena duša napušta tijelo.

“Odjednom sam se našla na mjestu koje nije imalo granice, gdje vrijeme ne postoji. Osjetila sam da me okružuje nešto što je istovremeno praznina i punoća. Čula sam glas koji me pitao: ‘Da li si spremna?’”

Kada je, kako kaže, pristala, sve oko nje je utihnulo, a ona je uronila u potpuni mrak. Ipak, taj mrak nije bio zastrašujući — bio je ispunjen mirom i osjećajem prisustva.

“Smrt je iluzija — duša nikada ne umire”

U svom svjedočenju Brajana tvrdi da je vidjela dokaz da smrt ne postoji onako kako je ljudi zamišljaju.
Prema njenim riječima, fizičko tijelo prestaje da funkcioniše, ali svijest nastavlja da živi, prelazeći u višu dimenziju postojanja.

“Shvatila sam da smrt nije kraj. To je samo prelazak — kao da skinete staru odjeću i obučete novu. Naša svijest i dalje postoji. Ona se transformiše i nastavlja svoje putovanje.”

U tom prostoru, kaže, misli su imale moć stvaranja. Sve što bi pomislila, odmah bi se počelo manifestovati — ali uz malo odlaganje, kao da joj viša sila daje vremena da promijeni tok misli.

“Tamo misli postaju stvarnost”

“U tom svijetu, svaka misao ima energiju. Ako pomislite nešto lijepo, to se odmah pretvara u svjetlost i harmoniju. Ako pomislite nešto negativno, osjetite kako se prostor mijenja. To nije kazna — to je lekcija.”

Brajana objašnjava da je tamo naučila važnost pozitivne energije i namjere, jer se sve što stvorimo u mislima na kraju vraća nama.

“Nisam više bila čovjek, nego čista svijest”

U tom stanju, kako kaže, nije se sjećala sebe kao ljudskog bića. Nije imala ime, tijelo, ni identitet.
Sve što je ostalo bio je osjećaj postojanja — čiste, svjesne energije.

“Osjećala sam mir koji ne postoji na Zemlji. Nije bilo brige, tuge ni bola. Samo potpuna jasnoća. Bila sam više ‘ja’ nego ikad prije.”

U jednom trenutku, Brajana tvrdi da je osjetila prisustvo bića koja nisu bila ljudska, ali su joj djelovala poznato i prijateljski.
Nije mogla objasniti ko su, ali je osjetila da je dio nečeg većeg — sveukupne svijesti univerzuma.

“Univerzum je sazdan od brojeva i savršene harmonije”

Brajana navodi da je u tom prostoru vidjela strukturu stvarnosti — nešto što opisuje kao mrežu svjetlosti i brojeva.

“Sve što postoji ima svoj obrazac. Vidjela sam da je univerzum sastavljen od matematičke preciznosti, da ništa nije slučajno. Sve ima svrhu i sve je povezano.”

Tvrdi da je shvatila kako svaki događaj, čak i bol ili patnja, ima viši smisao koji naš um ne može uvijek da shvati dok smo živi.

Povratak u tijelo — bol i ponovno rođenje

Nakon osam minuta, ljekarski tim uspio je reanimirati Brajanu.
Kaže da je povratak bio težak i bolan, jer je osjećala kao da je vraćena u tijesno tijelo nakon što je doživjela beskonačnost.

“Osjećala sam se kao da sam bila odsutna mjesecima. Kada sam otvorila oči, sve je izgledalo strano. Bila sam istovremeno srećna i tužna — srećna što sam živa, ali tužna što sam napustila onaj mir.”

U bolnici je provela četiri dana, a oporavak je bio dugotrajan i zahtjevan.
Ponovo je učila da hoda, govori i diše pravilno. Zbog oštećenja hipofize morala je proći eksperimentalnu operaciju mozga, koja joj je — na sreću — spasila život.

“Sada živim sa zahvalnošću, ne sa strahom”

Nakon ovog iskustva, Brajana kaže da je potpuno promijenila način života.
Više se ne boji smrti, ne juri za materijalnim stvarima i ne gubi energiju na ono što je prolazno.

“Ranije sam se plašila svega — bolesti, smrti, gubitka. Sada znam da je sve to dio većeg plana. Svaka duša dolazi ovdje s razlogom.”

Iako priznaje da se ponekad plaši ponovnog iskustva smrti, zahvalna je na svemu što je prošla.

“Zahvalna sam što sam vidjela ono što drugi ne mogu. Sada znam da život ima smisla, bez obzira na to koliko ponekad djeluje teško.”

Pomaganje drugima: “Živa sam s razlogom”

Danas Brajana koristi svoje iskustvo kako bi pomogla drugima.
Radi s ljudima koji se bore s hroničnim bolestima, anksioznošću i gubitkom vjere u život.
Kroz radionice i razgovore dijeli poruku da svaka patnja nosi svrhu.

“Vjerujem da naša duša bira izazove kroz koje prolazimo. Ti trenuci nas oblikuju, šire našu svijest i pomažu nam da rastemo.”

Dodaje da mnoge duše dolaze na svijet upravo da bi iskusile ono što se ne može osjetiti u duhovnom svijetu — bol, ljubav, gubitak, hrabrost i oprost.

Poruka koju nosi: “Smrt nije kraj — to je povratak kući”

Na kraju svoje ispovijesti, Brajana poručuje:

“Smrt nije kazna. To je povratak kući, u izvor iz kojeg svi potičemo. Mi nismo tijelo, mi smo vječne duše. Kad to shvatimo — strah nestaje.”

Njeno iskustvo, iako naučno neobjašnjivo, mnoge je inspirisalo da se zapitaju o smislu postojanja, o duši i o onome što nas možda čeka iza granice života.