Taj dan mi je u svakom smislu bio zaista tezi. Bila sam u supermarketu i pokusavala sam svo vrijeme da balansiram izmedju mog uplakanog sina i kesa. Jedna zena je tada dok je bila u redu glasno je uzdahnula i uzela telefon pa je krenula sve to i da snima.
U trenutku dok sam ja izlazila ona je rekla: “Ljudi poput tebe nikada ne bi trebali ni da imaju djecu….” To su rijeci koje su me zarile kao nozem po srcu.
U TOM TRENUTKU niko nista nije rekao. Htjela sam da je napadnem rijecima ali sam se jednostavno samo ukocila kada sam ugledala svog sina.
On je bio u potpunosti prekriven cokoladom, odjeca, lice pa u tom tremutku cak i kosa. Ja sam toliko bila u tom trenutku opterecena mjesecnim namirnicama i obavezama koje su me cekale da nisam ni u jednom trenutku primjetila sta to moje dijete u tom trenutku radi.
Ispostavilo se da je dok me je pratio kroz market napravio taj nered. Poceo je da place kada je shvatio da nas jednostavno svi gledaju u soku.
Toliko sam se zacrvenila da sam otrcala do auta.
Iako je sada proslo pet godina ja i dalje jako cesto mislim o tom trenutku svaki put kada udjem u supermarket i to me je toliko obiljezilo i to je nesto o cemu cesto mislim.ž
u tom trenutku ja sam bila uzasnuta kao i svaka majka ali sada kada malo se okrenem moam da priznam da sam sama odgojila troje djece i svo vrijeme tada radila puno radno vrijeme. Kao samohrana majka trebala bi vise da cijenim sebe i ja i sve majke koje isto prolaze.
