Boraveći u Sjedinjenim Državama, Biljana Petrović ne teži američkom snu. Upravljajući velikim kamionom, ona zamišlja budućnost u kojoj će se njena ćerka (16), koja trenutno živi u Srbiji, ponovo sastati sa njom. Ovaj trenutak će označiti ispunjenje njenih sopstvenih težnji. Na kraju krajeva, gdje se još može naći san koji je grandiozan od bilo kojeg američkog sna?
Poreklom iz Beograda i odraslom u Kragujevcu, školovanje je nastavila na DIF-u u Prištini pre nego što se nastanila u Vršcu, gde se posvetila predavanju fizičkog vaspitanja. Pored boravka u Vršcu, odvažila se i na Crnu Goru, gde je preuzela ulogu konobarice.
Kako bi osigurala svoje dijete i porodicu, suočila se s izazovom traženja posla kao sezonskog radnika na Aljasci pet uzastopnih godina, gdje su njene obaveze uključivale čišćenje i pakovanje ribe.
Iako je iskustvo bilo intrigantno, nemam želju da ga proživljavam. Provoditi 16-18 sati dnevno radeći daleko je od idealnog postojanja. Iznenađujuće, vrijeme nije bilo tako hladno kao što se očekivalo; u stvari, bilo je čak i ljeta kada su temperature dostizale rekordnih 30 stepeni. Zanimljivo je da su najobrazovaniji ljudi u tom mestu zapravo naši sunarodnici koji posećuju tokom sezone. Međutim, Amerikanci su ti koji pretežno nadgledaju operacije, često pojedinci koji su dobili drugu priliku nakon što su se suočili sa neuspjesima na drugom mjestu i nastoje da iskoriste najviše svoje preostale šanse.
U roku od godinu dana, prešla je sa vožnje malog kamiona sa sandukom na upravljanje većim s prikolicom, pokazujući svoj brz napredak u ovoj oblasti.
Od trenutka kad sam bio mlad, činilo se kao da me sudbina posebno osmislila za ovo zanimanje. Pojam upravljanja kamionom zaokupio je moju maštu još kao djevojčica. Za mene, vožnja kamiona obuhvata mnoštvo značenja: oslobođenje, odgovornost, autoritet! Iako nikada nisam imao priliku da vozim u Srbiji, želja da sednem za volan me je naterala da se zaposlim kao vozač kamiona. U početku, namjera mi je bila da potražim posao u Njemačkoj, ali na kraju sam otputovao u Ameriku mamljen privlačnošću finansijske dobiti.
Dok većina srpskih pojedinaca smatra Čikago svojim domom i utočištem, Biljana je napravila nekonvencionalan izbor i odlučila se za toplije krajeve.
Nakon što sam kratko proveo u Čikagu, doneo sam odluku da se preselim u Tampu, Clearwater na Floridi. Ovo područje je poznato po velikoj populaciji ljudi sa Balkana, stvarajući osjećaj poznatosti i udobnosti. Zajednica je čvrsto povezana, svi se harmonično slažu. Prisustvo balkanskih restorana i crkve doprinosi osećaju da ste kod kuće. Iako ne žalim zbog odlaska iz Čikaga, moram priznati da grad ima svoje čari, posebno tokom letnje sezone. Međutim, kada dođe zima i počne da duva jak vetar, to postaje pravi test preživljavanja.
Što joj predstavlja najveći izazov u transportnoj industriji?
– Nepostojanje doslednog rasporeda. Koncept spavanja, buđenja i obroka je zamagljen. Zadaci se izvršavaju kad god se dese ili kad god postoji prilika. Osećaj se kao da ste stalno u pripravnosti… Međutim, da biste zaradili novac, to je neophodno! Ostati sjediti u istom položaju za volanom, bez puno fizičkog pokreta, također može predstavljati izazov. Trenutno ovaj problem uspijevam riješiti pohađanjem teretane ili vježbanjem na parkingu. Uz odlučnost, sve se može postići.
Uprkos reputaciji teških i ponekad grubih osoba, Biljana potvrđuje da su njene kolege istinski džentlmeni u industriji u kojoj dominiraju muškarci, u kojoj je prisustvo žena malo.
Zbog malog broja, čini se da smo na velikom poštovanju, poput dragocjene kapljice vode na dlanu. Naše kolege pokazuju ogromno poštovanje i uvijek su tu da pruže ruku pomoći kad god je to potrebno. Nije važno ko smo ili odakle dolazimo; niko nas ne sudi. Divno je iskustvo naletjeti na nekoga iz našeg regiona dok ste na stajalištu kamiona, započinjući razgovor na lomljenom engleskom samo da bismo otkrili da možemo razgovarati na NAŠEM jeziku. Radost povezivanja s nekim ko dijeli naše jezičko naslijeđe nadmašuje svako razmatranje njihovog identiteta ili porijekla. Za sve vreme mog boravka ovde, još nisam sreo ni jednog nacionalistu. Baš pre neki dan, čekajući u banci, upustio sam se u razgovor sa prijateljem na srpskom. Na moje iznenađenje, ljubazna devojka koja je radila na šalteru odgovorila je ljubazno, prepoznavši jezik i otkrivši da je Albanka.
U Americi se posebno raduje prkoseći određenim stereotipima.
Suprotno narativu o “izbjegavanju Srba u Americi”, moje lično iskustvo je pokazalo da je ova ideja lažna. Imao sam pozitivan susret, čime sam razotkrio zabludu da uvijek postoje problemi kada se sarađuje sa pojedincima iz naše zajednice.
Za vozače poput nje, koji dane i noći posvećuju taksiju, uspješan završetak posla ovisi o nepokolebljivoj podršci cijelog tima.
Industrija transporta funkcionira kao zajednički napor, a ja se u velikoj mjeri oslanjam na stručnost i podršku dispečera i osoblja kompanije kako bih osigurao nesmetan rad. Njihova marljivost osigurava da sve teče po planu, eliminišući izgubljeno vrijeme tokom utovara i istovara i osiguravajući da sva potrebna papirologija stigne na željeno odredište. U slučaju bilo kakvih kvarova ili problema, oni ih brzo rješavaju, omogućavajući mi da brzo nastavim svoje putovanje. Kada radim sa tako kompetentnim i pouzdanim pojedincima “s druge strane žice”, moj posao postaje lak i ugodan. Smatram da sam sretan što sam vozač za AAA Freight, gdje svaki aspekt operacije funkcionira besprijekorno.
Uprkos tome što je transportni posao bio potresen opasnom krizom već osamnaest mjeseci, Biljana ostaje otporna i uzdržava se od izražavanja bilo kakvih pritužbi.
Slušam starije osobe, osobe s više iskustva u industriji od mene, koji su se snašli kroz izazove pandemije koronavirusa i prethodnih kriza i izašli kao pobjednici. Uzdržavam se od žalbi. Budućnost obećava. Trenutno sam u poziciji u kojoj se borim koristeći vještine koje posjedujem. Dolazak moje ćerke doneo bi mi neizmernu radost, čineći me najsrećnijom osobom na Zemlji.
Vratite se u Srbiju.
– Trenutno nemam nameru da se time bavim, a to ostaje iu dogledno vreme. Možda jednog dana, tokom mog penzionisanja, a možda ni tada. Želja mi je da posjetim svoju domovinu, da vidim šta je s njom, ali nemam želju da se vratim za stalno. Iako možda nemam američki san, imam svoj lični san kojeg sam se držao cijelog života. Taj san je živjeti jednostavno postojanje bez stresa. Nažalost, u Srbiji to nisam uspela da postignem, pa se nadam da ću uspeti i ovde u novom okruženju, kaže Biljana Petrović, izlažući svoja razmišljanja.
Iako poznajem Srbiju, moje istraživanje je ograničeno samo na ovu zemlju i žudim da proširim svoje vidike. Kao pojedinac vođen željom za avanturom, prošao sam brojne regije u Americi i iskoristio svaku priliku da se upustim na nova putovanja. Moja je žarka želja da se upustim u daleke zemlje i istražim čuda koja oni mogu ponuditi.
Onima koji su nedavno stigli ili su na ivici dolaska u Ameriku, šalje se poruka koja se obraća i mladima i ne tako mladim pojedincima.
Kada pojedinac ima snažnu želju za nečim, uvijek će otkriti način da to postigne. Ključno je vjerovati svojim instinktima i nastaviti ići naprijed. Koncept je jednostavan: ako vam je nešto potrebno, idite za tim! Ako vam treba novac, sedite i ostvarite to!
