Godine 1957. unovačen je u Varaždin. Čika Dušan je ostao u Pančevu, odakle je našem Bogoljubu ostalo pismo sa prijateljima. Dok je bio u vojsci, dobio je poziv od rođaka i konačno je otišao u Pančevo, gdje je, prema riječima rođaka Dušana i drugih, u to vrijeme njegov ujak držao postolarsku radnju.
Rođen 1937. godine u tadašnjoj Zakladi Skender, 1959. godine, nakon odsluženja vojnog roka, preselio se u Pančevo. Tu je od strica izučio postolarski zanat. Čini se da je u to vrijeme imao djevojku koja je čekala dijete. Nakon dugogodišnjeg života i rada u Pančevu jedne večeri nije se vratio u svoj stan. Nije se vratio ni sljedeći dan ni dan nakon toga. Od Bogoljuba Raljića nitko nije pronađen.
Dušan je nastavio tragati za ujakom razgovarajući s ljudima i iznoseći uspomene ne bi li izvukao poneki podatak, ali ipak dolazi do zanimljivih detalja. Šezdeset i četiri godine kasnije, on još uvijek plače pokušavajući saznati što se dogodilo njegovom ujaku Bogoljubu. “Iako je prošlo dosta vremena, a znakovi su slabi”, Dušan kaže da je svaka manja promjena izuzetna.
Svaki novi detalj daje mu nadu i snagu za nastavak ove iznimno zahtjevne potrage, posebice u posljednje tri godine. Puno je godina prošlo, sam Bog zna koliki je uspjeh… Locirati ime djevojke iz tog razdoblja olakšao mi je jedan pošteni čovjek iz Pančeva, gdje je ona tih godina živjela i radila, koji je potvrdio da je tamo rodila sina. ‘je’, kaže Dušan za Telegraf.rs vraćajući nas odmah na početak priče…
Godine 1957. unovačen je u Varaždin. U Pančevu je ostao stric Dušan, odakle su se Bogoljubovi naši redovno dopisivali s prijateljima. Stoga ga je za vrijeme služenja vojnog roka jedan konkretan rođak pozvao u Pančevo; naposljetku je Bogoljub otputovao u Pančevo, gdje je prema pričanju rođaka Dušana i drugih u to vrijeme njegov stric imao postolarsku radnju.
Sve je to pisano, a njegov otac Nikola bio je jedan od rijetkih ljudi u to vrijeme koji je znao čitati i pisati; bio je vrlo artikuliran i izvrstan domaćin, cijenjen kako u lokalnim društvima tako i izvan njih. Došao je do svijesti da mladi više ne mogu živjeti u ledu i baviti se stočarstvom jer zima u tom kraju traje šest mjeseci.
Nakon što je otišla, Dušan je rekao da se vraćala nekoliko puta. Dušan smatra da možda dječak, čija se djevojka porodila s Bogoljubovom, sada ima 60 ili 61 godinu. Pa je sve ovo započeo da stupi u kontakt s njim. I pored truda Bogoljubovih roditelja, ali i njegove rodbine i prijatelja da ga pronađu — slali su pisma tražeći ga ili raspitujući se o njemu — nije bilo odgovora i tragova.
Šezdeset i četiri godine od Bogoljuba ni traga ni glasa. Tog dana nakon šetnje Bogoljub se nije vratio u stan Noć je prošla bez njega i do jutra je soba ostala prazna Nagađalo se: “Možda je ostao s kolegom” No, kako Prošao je drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba još nije virilo Nadali su se da će se konačno pojaviti jer do sada nije bilo slučajeva da ide u šetnju
Isprva su oklijevali kontaktirati miliciju jer nisu bili posve sigurni da nije bio regrutiran u inozemstvu, koje je bilo iznimno aktivno. Njihovom strahu pridonio je i strah za vlastitu sigurnost zbog provjera OZNA-e i UDBE, pogotovo ako se uzme u obzir rodbina koja je bila zaposlena u JNA, objašnjava Dušan. Kamo god su putovali, slala su se pisma.
Dušan mi je rekao da se vraćala nekoliko puta nakon što je otišla. Dušan misli da možda dečko, čija je devojka rodila dete od Bogoljuba, možda sada ima 60 ili 61 godinu. Sve je to započeo samo da bi stupio u kontakt s njim. Jer i Bogoljubovi roditelji, ali i ostali njegovi rođaci i prijatelji, pokušavali su pronaći ovog čovjeka — pisali pisma tražeći ga i pokušavali se raspitivati o njemu — ali od svih njihovih nastojanja nije bilo odgovora ni viđenja.
Mijenja se naziv ulice, mijenja se i oblik četvrti; Nažalost, sada se sve promijenilo. Skoro je odustao od ove potrage jer, kako kaže, postoje samo dvije mogućnosti – promijeniti identitet ili dokrajčiti svoj život. Više smo nego željni da saznamo mnogo više, ne konkretno o Bogoljubu, ali barem nešto više o gospođi Mileni za koju bih iskreno volio da je još živa, i njenom sinu koji dijeli našu krv i kojeg bih volio upoznati. Ovo su Dušanove riječi u kojima izražava nadu da će ova ionako tragična priča postati sretna…
Mijenja se naziv ulice, mijenja se i oblik kvarta, nažalost svi su se promijenili. Spreman je odustati od te potrage jer, kako kaže, postoje samo dvije mogućnosti – promijeniti identitet ili si oduzeti život. Željni smo saznati mnogo više, ne toliko konkretno o Bogoljubu kao osobi, već o njemu barem nešto više o gđi Mileni za koju se iskreno nadam da je živa i zdrava i da ima sina također naše krvi kojeg bih volio upoznati. Ovo su riječi Dušana, izražavajući nadu da će ova ionako tragična priča jednog dana pronaći sreću.
Mijenja se naziv ulice i mijenja se oblik četvrti; Sve se promijenilo do sada. Upravo je odustao od te potrage jer, prema njemu, postoje samo dvije mogućnosti – ili promijeniti identitet ili si oduzeti život. Željni smo da saznamo mnogo više, ne samo o Bogoljubu nego bar nešto više o gospođi Mileni ako je još živa – nadam se da je živa – i njenom sinu koji je također naše krvi i kojeg bih volio upoznati. Ovo su Dušanove riječi kojima je izrazio nadu da će ova ionako tragična priča konačno pronaći trenutke sreće.
