Moje ime je Emili i ja pokusavam da se ostvarim kao majka jos od svoje 20 te godine. Sada imam 35 godine ali moja dugogodisnja zelja se nije ostvarila. Jednostavno neplodnost mi je slomila srce i dusu. Svaka neuspjesna trudnoca koja je bila, svaki bolni test, ostavilo je na mene mnogo oziljaka koje niko tada vidio.

Sada smo suprug i ja odlucili da bi surogat majka bila jedina nasa prava sansa. Zrvovali smo sve i buklalno mislim na sve. Bez odmora, nove odjece, nema izlazaka. Prodala sam i auto i on je tada radio prekovremeno sve da bi samo svoju najveccu zelju ostvarili.

Zivjeli smo kao monasi da bi svaki cent ostao. Prosle godine pakla sada imamo dovoljno novca i na korak smo do toga da ostvarimo svoj san o surogat majcinstvu i da jednostavno sunca zasija i u nasim zivotima.

Onda me je nazvala sestra Sara plakajuci. Njenoj bebi od sest mjeseci je dijagnosticirana bolest koja je bila opasna po zivot. Lijecenje kosta kao sav novac koji smo mi ustedili. Sara me je tada molila da joj pomognem.

Rekla sam joj tada direktno koliko god to ruzno bilo, “Ne mogu da ti dam novac. Ti imas bebu a ja nemam nista, ovo je moja jedina sansa i necu da se odreknem svog sna i svega o cemu sam mastala-”

Poludjela je vristala je na mene. Nazvala me hladnom i sebicnom i da biram svoje dijete koje jos ne postoji pored djeteta koje mozda i umire.

Roditelji su se okrenuli protiv mene kao da sam ja cudoviste. Cijela porodica me pritisla da dam novac Ali da budem jasna svima ja svojoj sestri ne dugujem nista i to je tako.

Jako volim sestricnu ali cijeli moj zivot je u stranu jer ja nemam svoje djece. Niko me ne pita kako mi je nakon pobacaja nakon neuspjesnih IVG postupaka i bola sa kojim se nosim. A sada kada imam neku nadu ja sam odjednom NEGATIVAC.

Ako dam taj novac gubim svoju zadnju sansu da postanem majka. Moj plodni period se uskoro zavrsava i moj san mi klizi iz ruku.