U svijetu kada se svaki dan traze brzi odgovori nagrede u tom trenutku i potvrda od emocija kao sto su rijeci i price kao sto su ove pokazuju da prava ljubav ne mora da bude ni ti brza ni glasna. Ona moze da suti decenijama da se ne izgovara nikada “volim te” ali da istovremeno to bude najdublja veza koja se moze desiti medju dvoje ljudi. Takva je ljubav bila jednog djeda prema svom unuku.
Kroz oci unuka djedovo ponasanje je cesto djelovalo kao neka vrsta hladnoce. Njegovo odbijanje da joj kupuje poklone kao i njegovo cutanje kada bi unuk trazio neke sitnice koje su druga djeca dobijala i ostavljali su dojam da je jako tvrdog i zatvorenog srca a nesto drugo je sasvim bilo iza toga. Ali prava istina o dedinoj tisini otkrila se mnogo godina poslije i to na dan diplome.
Godine i godine provedene na radu u inostranstvu nisu djeda nikada navili da trosi nego je mudar bio i to je planirao. Nije stedio jer je bio skrt nego iz neke svijesti da materijalno ima smisla tek kada postane temelj kod necijeg rasta. Njegova recenica “RaDI PA ZARADI” TO nije bila kritika nego neka vrsta filozofije a to je poziv na odgovornost i samostalnost.
Dok su neki drugi djevoi mozda ljubav pokazali kroz igracke ili sitne izlaske a ovaj djed je odabrao da to bude tisina. Izabrao je da izgradi povjerenje koje se ne polanja nego se zasluzi. Njegov unuk to nije mogao da razumije ali kako to bude sa nekim velikim zivotnim lekcijama a znacenje je stiglo u pravi trenutak u zivotu.
Na dan kada je on diplomirao mladic je od svog djeda dobio nesto neocekivano a to je staru koznu torbu. Naizgled bezvrijedno a unutra je bilo 10,000 eura a tihi plod djedove stednje i djedine vjere. Novac je bio znak da je ono sto je stvarno prenesno bilo je dublje.
