Prije 4 godine moja djevojka je dozivjela saobracajnu nesrecu i ona je tada bila 2 nedelje u komi.
Ja sam tada jako mlad bio imao sam 20 godina i svak dan sam prije ili poslije faxa kada god sam mogao isao u bolnicu bio pored njek, sjedio i pricao joj. Sve dok jednog dana mi nije zazvonio telefon a onda…Na telefonu je svirala nasa pjesma omiljena.
Ja sam izasao da se javim a kada sam se vratio u sobi ona je u tom trenutku svamahmurna otvarala oci, nasmijala se pa mi tiho i njezno rekla: “volim te.” taj mali smijesak koji sam vidio je bilo nesto najljepse za mene.
Ono cega se dalje sjecam jeste raznih zvukova a to je pistanje kardiograma vika sestara i doktora kao i zvuk defibrilatora kao i svi njegovi udaci i onda recenica koja me je slomila: 2ne stani, otisla je 11:42″ Svakr godine 20.9 pa sta god radio ja u 11:42 pustim nastu pjesmu, progutam ogromnu knedlu suzdrzim suze i onda kazem,: “I ja tebe.”
