Već godinama, gotovo bez izuzetka, moj muž ima jednu specifičnu vikend naviku: svaki vikend vodi našu stariju i mlađu djecu u posjetu svojim roditeljima. Na prvi pogled, to djeluje kao jednostavna i pozitivna porodična rutina — djedovi i bake žele provoditi vrijeme s unucima, a muž želi svome ocu i majci pružiti radost druženja. Međutim, iza ove rutine krije se mnogo više od običnog vikend posla.
Ova navika postala je sastavni dio našeg porodičnog života toliko da je sada teško zamisliti vikend bez putovanja, bez smeha unučadi na pragu njegove kuće i bez brzih poruka koje dobijem s fotografijama djece dok se igraju. Ali i pored sve te ljepote, ova rutina otvara pitanja o dinamici naših odnosa, o ulozi roditelja u odgoju, o ravnoteži između partnera — i o tome kako jedna navika može oblikovati cijelu porodicu.
Kako je sve počelo
Na početku našeg zajedničkog života, vikendi su bili spontani: šetnje u prirodi, izleti, druženja s prijateljima, posjete meni poznatima. Ali čim su se rodila naša djeca, stvari su se počele mijenjati — posebno jer moj muž dolazi iz velike, bliske porodice. Njegovi roditelji su odmah pokazali ogromnu želju da provode vrijeme s unucima: pozivali su ih na ručkove, na igralište, pomagali oko odjeće i igračka, sve s neskrivenim zadovoljstvom.
Prvi vikend kad je moj muž rekao: “Idemo kod mojih roditelja da djeca provedu dan s bakom i djedom,” nisam ja obraćala veliku pažnju. Smatrala sam to simpatičnim načinom da moja djeca budu u kontaktu s porodicom. Ali kako su ti vikendi postajali neizbježni vikend ritual, tehnicistički dogovor između mog muža i njegovih roditelja pretvorio se u uspostavljenu tradiciju.
Šta radimo tih vikenda
Kad je petak uvečer, moj muž obično priprema torbe za djecu: odjeću, igračke, eventualno omiljene knjige ili slatkiše. Djeca, naravno, skaču od uzbuđenja čim se spomene “baka i djed”. Nekada se čini da im je to poseban svijet u kojem mogu raditi što žele — igrati se do kasno, gledati crtane filmove, trčati po dvorištu, jesti palačinke kad god požele.
Tokom tih vikenda:
-
djeca dobiju potpunu pažnju svojih baka i djedova
-
moj muž uživa u opuštenim razgovorima s roditeljima
-
uvijek se nađe vremena za šetnju, zajedničke igre i večere uz smijeh
-
često se dogodi da se obiteljski ručak pretvori u dugačku zabavu
Sve ovo zvuči idilično, zar ne? I jeste idilično — ali samo do jedne granice…
Zašto mi ponekad smeta ova rutina
Svaki put kad se bliži subota ujutro, osjećam mješavinu emocija:
1. Osjećam se pomalo zapostavljeno
Dok moj muž i djeca odlaze, ja ostajem sama kod kuće — iako se to često predstavlja kao “savršeni mir”. Taj mir ponekad djeluje poput tišine koja glasno govori: “Nema te ovdje s nama.”
2. Osjećam da ja nisam uvijek u centru njega svijeta
Naravno da je u redu da su njegova familija i naši unuci važni — ali ponekad se čini da su oni primarni, a ja sekundarna figura. To stvara nevidljivu, ali ipak prisutnu napetost.
3. Počinjem se pitati gdje je naš zajednički prostor
Izlasci s njegovim roditeljima nisu isti kao zajednički izlasci s mojim partnerom. Možda zvuči egoistično, ali ponekad poželim vikend samo za nas dvoje — bez obaveza prema trećoj strani.
Kako moj muž vidi ovu rutinu
Razgovarala sam s njim mnogo puta o tome — ne iz protesta, nego iz iskrene potrebe da shvatimo jedno drugo. On ovu naviku vidi kao:
-
izraz zahvalnosti prema roditeljima
-
način da djeca imaju iskustvo s bakom i djedom
-
priliku da ja “odmorim” ili radim ono što trebam bez stresa
-
porodičnu tradiciju koja je, prema njemu, vrijedna nastaviti
On smatra da je ova rutina ploča na kojoj se gradi emocionalna veza između generacija — i da njena vrijednost nadilazi trenutne riječi i emocije.
Šta su rekli njegovi roditelji
Kao i svaki djed i baka, oni ne kriju zadovoljstvo kad su unuci s njima:
-
stalno komentarišu kako djeca raste i uče
-
govore da im ti vikendi daju smisao i energiju
-
često planiraju male izlete, igre i zajedničke obroke
-
ponosno fotografišu svaki trenutak
Njihova ljubav prema djeci je iskrena i očigledna — ali s druge strane, ta ljubav ponekad može djelovati i poput pritiska: “Mi želimo provoditi što više vremena s unucima jer vrijeme prolazi.”
To su riječi koje teško čuju oni koji ostaju kod kuće.
Kako se naš odnos promijenio kroz godine
Kroz godine sam naučila balansirati između vlastitih potreba i ove porodične dinamike. Postoje trenuci kad se osjećam ispunjeno vidjeti djecu s bakom i djedom — jer je to lijepo, toplo i dragocjeno. Ali ima i onih trenutaka kad bi mi prijao miran vikend samo za nas dvoje: šetnja po gradu, filmovi, dug doručak, neki miran izlet bez velike ekipe.
S vremenom sam shvatila da nema “pogrešnog osjećaja”, već su to jednostavno različite slojeve naše porodične stvarnosti.
Šta sam naučila iz ove rutine
✔️ Da porodične tradicije mogu biti lijepe — ali se moraju negovati ravnotežom
Nema ničega lošeg u tome da djeca provode vrijeme s bakom i djedom — to je dar koji se ne smije zanemariti.
✔️ Da partnerstvo znači kompromis — ali i poštovanje vlastitih potreba
Ako osjećam da mi fali zajedničko vrijeme, to nije slabost — to je znak da mi je stalo do veze.
✔️ Da je komunikacija ključ
Otvoreni razgovori s mužem pomogli su nam da razumijemo međusobne osjećaje bez optužbi i nerazumijevanja.
✔️ Da je ljubav prema djeci snažna, ali ne isključuje potrebu za zajedničkim trenucima
Možemo imati oba — ljubav prema porodici i vrijeme samo za nas dvoje.
Zaključak: porodična rutina koja je više od običaja
Moj muž vodi našu djecu kod svojih roditelja gotovo svaki vikend i ta navika postala je obiteljska tradicija koju volimo, cijenimo i ponekad preispitujemo.
Ta rutina pokazuje koliko su veze među generacijama snažne — ali isto tako podsjeća da važnost partnerstva i individualnih potreba ne smije biti zanemarena.
Porodica nije samo mjesto gdje se okupljamo — to je prostor gdje rastemo, učimo i balansiramo između svojih osjećaja, očekivanja i stvarnosti.
