Ja sam oduvijek bila zena koja se ne primjecuje. Uvijek bi prva ustajala a zadnja bi legla. Moja djeca su imala sve, zdrave uzine ispeglane majice. Muz je uvijek imao mir, veceru i urednu kucu. Imala sam i posao a svi su govorili da ja to “ne moram” jer mi suprug zaradjuje dosta i dovoljno…”
Nikada se nisam bunila. Sutila bi kada bi me prekidao. Kada bi me kritikovao pred djecom tiha sam bila. Kada bi za rodjendan kupio set nozeva isto tako tisina i uvijek zadovljstvo sam njemu pokazivala.
“Sta ces ti sama?” jako cesto bi mi govorio
“Gdje bi ti takva mogla sama…”
A onda sa vremenom sam prestala da govorim. Pocela sam polako da nestajem iznutra da vise ne budem ta osoba jednostavno tiha i povucena sam postala.
A onda samo je jedan dan dosao dan kada sam ja otisla. u torbi par stvari, dokumenti i naravno tisina za sve to.
Nisam ostavila poruku, nisam zvala samo sam otisla bez i jedne rijeci.
Tri dana tisine a onda cetvrti dan suprug je nazvao moju sestru.
“jesi li ti sta cula?”
Djeca su mi pisale poruke:
“Mama gdje si?”
“Mama hoces li se vratiti?”
odjednom sam pocela da postojim, ona stara ja.
Tri mjeseca sama sjedim u podstanarskom stanu, mali je ali miran. Ucim ponovo da disem, ponekada placem ali vise ne sutim.
Jedan dan od postara dobijam pismo.
“Sada mi znamo koliko si nam znacila?”
“Sada mi znamo sta smo izgubili?”
“Dodji kuci…”
Uzela sam taj papir presavila ga njezno i nastavila tamo gdje sam stala.
Sada znam i ja nesto:
“Dom nije tamo gdje te trebaju da odes nego dom je tamo gdje su te voljeli kada si bila tu,..”
