Provesti godinu dana mentorirajući nekoga — posebno mladog čovjeka punog potencijala — mijenja ne samo onog koga mentorirate, već i vas. Ja sam imala tu privilegiju da budem mentor jednoj izvanrednoj djevojci po imenu Sara. Ono što je počelo kao formalna obaveza, pretvorilo se u jedno od najvažnijih iskustava mog života — iskustvo koje me naučilo mnogo o strpljenju, empatiji i snazi podrške.
Ovo nije priča o savršenim rezultatima ni instant uspjehu. Ova je priča o životnim lekcijama, padovima, ponovnim ustajanjem i o tome kako odnos između mentora i štićenika može otvoriti vrata koja se čine zatvorenima.
Kako je sve počelo
Sara i ja upoznale smo se u okviru programa mentorstva koji je bio usmjeren na razvoj ličnih i profesionalnih vještina mladih ljudi. Kada sam prvi put vidjela Sarinu prijavu, privukla me njena iskrenost — nije se predstavljala kao „savršena kandidatkinja“, već kao osoba koja zna da ima potencijal, ali ne zna kako ga potpuno iskoristiti.
Na prvom sastanku, Sara je bila stidljiva, gledala je u pod, govorila kratko i sigurno. Imala je ideje, ali ne i povjerenje. Rekla mi je da želi biti uspješna, ali ne zna odakle da počne. Tog dana nisam znala koliko će duboko ovo mentorstvo ići, ali znala sam da ova priča zaslužuje pažnju i trud.
Postavljanje temelja: povjerenje i komunikacija
Prva faza mentorstva nije bila učenje vještina — bila je izgradnja povjerenja. Bez povjerenja, ideje ostaju neizgovorene, a potencijal neiskorišten.
Započele smo s:
-
otvorenim razgovorima o strahovima i očekivanjima
-
postavljanjem ciljeva — kratkoročnih i dugoročnih
-
razvijanjem rutine susreta i grada povjerenja
Ono što je bilo ključno jeste to što sam naučila da slušam više nego što govorim. Sara mi je dala prostor da vidim svijet iz njene perspektive — a to je promijenilo način na koji sam joj mogla pomoći.
Prvih nekoliko mjeseci: izazovi i otkrića
U početku se Sara borila s:
-
samopouzdanjem
-
organizacijom vremena
-
definisanjem ciljeva koji su realni, ali i motivirajući
Jedan od prvih pravila koje smo uspostavile bio je da će svaki cilj biti:
-
jasan i mjerljiv
-
podijeljen na manje korake
-
podložan reviziji ako ne funkcionira
Jedan od prvih zadataka koje sam joj dala bio je da napiše listu stvari koje je oduvijek željela raditi, ali se bojala pokušati. Na vrhu te liste bile su:
-
javna prezentacija
-
postavljanje granica u odnosima
-
pisanje eseja o svojim strastima
Na prvo citanje sve je to izgledalo kao nesto obicno. Ali to za Saru je bilo pravljenje unutrasnjih granica koje se same postave.
Transformacija – mala postignuća vode ka velikim promjenama
Kroz druge mjesece mentorstva, Sara je počela dobivati samopouzdanje iz malih pobjeda:
1. Prvi javni govor
Na jednoj radionici, Sara je pristala govoriti pred grupom. Priznajem — bila sam nervozna više nego ona. Ali kada je završila, publika joj je aplaudirala. Sjela je, pogledala me i rekla: „Nisam znala da imam ovo u sebi.“
Ta rečenica — jednostavna, ali snažna — bila je dokaz da su male pobjede temelj samopouzdanja.
2. Učenje postavljanja granica
Došli smo do teme koja je Saru dugo kočila — kako reći „ne“ bez osjećaja krivnje. Radili smo na tome kroz simulacije, razgovore i male izazove.
Na kraju je rekla: „Osećam se kao da napokon dišem.“
Granice su joj omogućile da se ne troši na zadatke koji nisu doprinosili njenom rastu.
Teške lekcije: padovi su dio puta
Nije svaki dan bio uspjeh. Bilo je:
-
trenutaka sumnje
-
dana kad ništa nije išlo od ruke
-
osjećaja povlačenja i straha od neuspjeha
Mentorstvo nije značilo da ću joj dati sve odgovore. Znala sam da joj moram pomoći da nauči kako sama doći do odgovora. Nekada bi to značilo da sjedim s njom dok plače, nekada da je pustim da sama pronađe rješenje — i učim iz sopstvenih grešaka.
Završetak jedne godine – rezultat koji ostavlja trag
Nakon godinu dana rada, sara je:
-
poboljšala samopouzdanje
-
napravila plan karijere
-
uspostavila zdravije granice s ljudima
-
stekla vještine prezentacija i samostalnog planiranja
Ali važnije od svega — ona je počela vjerovati u sebe.
Rekla mi je: „Nisam ista osoba kakva sam bila prije godinu dana. Sada znam kako sebe da slušam i kako da se zauzmem za ono što želim.“
Nema boljeg osjećaja za mentora od toga — kada vidite nečiju transformaciju ne samo kroz rezultate, već kroz unutrašnje promjene.
Šta sam naučila kroz ovo iskustvo
Kroz godinu mentorstva s Sarom naučila sam:
-
da ne postoji univerzalna formula za uspjeh
-
da se svi suočavamo s vlastitim strahovima
-
da podrška i slušanje vrijede toliko koliko i znanje
-
da promjena dolazi korak po korak — ne preko noći
Najvažnije od svega — mentorstvo nije jednosmjerna uloga. I ja sam kao mentor, na svoj način, rasla i mijenjala se zahvaljujući njezinoj hrabrosti i otvorenosti.
Zaključak: mentorstvo je putovanje koje obogaćuje obje strane
Godina rada s Sarom nije bila samo profesionalno iskustvo — to je bila životna lekcija. Naučila sam da svaki pojedinac nosi u sebi potencijal koji čeka priliku da se razvije. Neki ga tek treba otkriti, a drugi ga tek trebaju podržati.
Ako jedno mentorstvo mijenja život — zamislite šta može činiti globalna kultura podrške, empatije i smjernica za razvoj.
Sara je dokaz da promjena počinje kada se neko drugi usudi vjerovati u vas — čak i onda kada vi sami ne vjerujete.
