Ratna stvarnost: Kada pohlepa pobijedi solidarnost

Teški dani bosanske svakodnevice u vihoru rata

Tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini, kada su granate bile češće od hljeba, običan čovjek bio je prepušten samome sebi. Svaki dan bio je borba – ne samo protiv neprijatelja, već i protiv gladi, zime, neizvjesnosti i, nažalost, ljudske sebičnosti. I dok su se jedni trudili sačuvati ono malo časti i ljudskosti što je preostalo, drugi su u nesreći svojih komšija vidjeli priliku za lično bogaćenje.

U tom haosu, gdje su mnogi jedva pronalazili šaku brašna ili komad hljeba, postojali su i oni koji su patnju svojih sunarodnika pretvarali u zlatnu priliku. Umjesto pomoći, nudili su – trgovinu. Umjesto ruke spasa, pružali su ruku s cijenom.

Iskustvo jednog čovjeka: “Dok smo mi gladovali, oni su se bogatili”

Jedan od preživjelih iz tih teških vremena, Bošnjak koji se danas prisjeća svega sa gorčinom u glasu, kaže:

“Kupovali su brašno od Srba za 50 maraka, a nama su ga prodavali za 1000.”

Ova rečenica zvuči poput hladnog tuša. Zamislite, u momentima kad ljudi jedva preživljavaju, kad majke ne znaju kako nahraniti svoju djecu, neko se igra tržišta i uspostavlja crno tržište gladi. I to nad sopstvenim narodom.

Borci bez hljeba, profiteri s vilama

Danas, mnogo godina kasnije, isti čovjek nastavlja:

“Ratni profiteri sada imaju sve – kuće, stanove, luksuzna auta. A borci? Oni koji su ginuli i ostavljali porodice iza sebe – nemaju ni za osnovne potrepštine.”

To su priče koje i danas paraju srce. Oni koji su nosili uniformu da bi sačuvali komad slobode, danas žive u siromaštvu, dok oni koji su u ratu nosili aktovke pune novca – sada voze blindirane džipove.

Kako je moguće da je došlo do ovakve moralne zamjene vrijednosti?

Trgovina suzama: Kada osnovne namirnice postanu luksuz

U ratu, nestaje sve – osim pohlepe kod nekih. Preživjeli svjedoče kako su najosnovnije životne namirnice, poput brašna, ulja, šećera ili sapuna, postale roba koju su mogli priuštiti samo najbogatiji.

Crno tržište cvjetalo je na leđima gladnih. Neki su se bogatili na svakom kilu brašna, litru ulja ili konzervi sardine, dok su drugi jedva preživljavali dan za danom. Brašno, koje je trebalo da simbolizuje život i nadu, postalo je simbol pohlepe.

Uništena solidarnost i povjerenje među ljudima

U periodima najvećih ljudskih patnji, ono što drži zajednicu na okupu jeste međusobna podrška, razumijevanje i dijeljenje. Međutim, u mnogim sredinama, taj duh je nestao zbog nekolicine onih koji su sve gledali kroz prizmu zarade.

Ljudi su postajali sumnjičavi. Više se nije znalo ko pomaže iskreno, a ko to čini iz koristi. Takva atmosfera razara srž društva i ostavlja duboke ožiljke, ne samo na pojedincima, već i na kolektivnoj svijesti cijelih zajednica.

Iskustva nisu rijetkost – slične priče širom zemlje

Ova priča nije usamljena, niti jedinstvena. Slična svjedočanstva dolaze iz mnogih krajeva Bosne i Hercegovine. Ljudi se sjećaju kako su danima stajali u redovima za komad hljeba ili flašu ulja, dok su istovremeno pojedinci organizovali tajne rute preko planina, kako bi nabavljali robu i prodavali je po desetostrukim cijenama.

Nema ničeg pogrešnog u trgovini, osim kad se ona vodi bez trunke savjesti, dok ljudi oko tebe pate i umiru od gladi.

Pouke koje moramo zapamtiti

Iako su godine prošle, ožiljci koje je pohlepa ostavila na društvo i dalje su prisutni. Zbog toga je važno da se ove priče ne zaborave.

Iz takvih iskustava moramo naučiti:

1. Solidarnost mora biti iznad profita.

2. Humanost ne smije imati cijenu.

3. Nepravda se pamti – i razara zajednicu.

4. Heroji su oni koji dijele, a ne oni koji zgrću.

5. Zajednica se gradi na poštovanju, a ne na iskorištavanju.

Moralna lekcija za budućnost

Ratovi donose zlo, ali još je veće zlo kad čovjek čovjeku postane vuk, čak i kad mu je najbliži. Iz tog razloga, ovakve priče nisu samo sjećanje – one su opomena. Opomena da uvijek moramo birati ljudskost, čak i kad je to najteži put.

Djeca koja su u ratu ostajala bez hrane danas su odrasli ljudi koji nose traume. Mnogi među njima znaju poimenice one koji su profitirali na tuđoj muci. Ti ljudi danas možda žive luksuzno, ali imena koja ostaju zapisana u sjećanjima naroda – to su ona koja nikakvo bogatstvo ne može oprati.

Vrijeme ne briše sve

Prošla su desetljeća od tih tmurnih dana, ali društvo još uvijek osjeća posljedice. Nepravda nikada ne nestaje sama od sebe – potrebno ju je prepoznati, osuditi i učiti iz nje.

Ukoliko želimo graditi pravednije društvo, ne smijemo zaboraviti – ko je tada dijelio, a ko je zarađivao.