Nevidljiva podjela: Kada imovina razori porodične veze
Na prvi pogled, porodica bi trebala biti mjesto podrške, razumijevanja i sigurnosti. Ali kada dođe do trenutka raspodjele imovine, mnoge obitelji, naročito na Balkanu, suoče se s nevidljivim zidovima tradicije i neravnopravnosti. Priča žene koja se odlučila javno izjasniti o svom iskustvu, otkriva kako jedna uobičajena situacija može iznjedriti duboke porodične pukotine i osjećaj potpunog odbacivanja.
Duboko ukorijenjen problem: Nasljedstvo kroz prizmu tradicije
Iako zakon u današnje vrijeme jasno propisuje da i muškarci i žene imaju jednaka prava na nasljedstvo, praksa govori nešto sasvim drugo. U mnogim porodicama, pogotovo u seoskim i tradicionalnijim sredinama, sinovi se i dalje doživljavaju kao “prirodni” nasljednici, dok se kćerke često marginalizuju uz obrazloženje da su “zbrinute” udajom.
Ovo je posebno bolno kada ta marginalizacija dolazi od strane najbližih – roditelja i braće.
Priča Jadranke: Kada porodica zatvori vrata
Jedna od onih koji su osjetili teret takvog sistema je Jadranka, žena koja je otvorila srce i ispričala svoju priču javno. Nakon iznenadne smrti njenog oca, Jadranka je, vjerujući da ima zakonsko i moralno pravo, razgovarala sa majkom o nasljedstvu. Odgovor koji je dobila nije bio samo odbijanje – bio je emocionalni udarac.
Majka joj je poručila da nema šta da traži jer “već ima stan”. Taj stan, zapravo, bio je u vlasništvu Jadrankinog supruga – ne njen. Rečenica, naizgled racionalna, nosila je mnogo dublju poruku: “Ti nisi više dio ove kuće. Tvoja prava su potrošena.”
Hladna ravnodušnost brata: Izbor koji boli
Jadranka se zatim obratila svom bratu, objašnjavajući da želi samo svoj pravičan dio. Njegova reakcija bila je šokantna. Rekao joj je da, ukoliko uzme bilo šta, neka ga više ne smatra bratom. Pred izborom između porodice i pravde, Jadranka je odabrala ponos.
Rekla mu je:
– Uzmi sve. Od danas nemaš sestru.
Ta rečenica možda je bila čin oslobađanja, ali i gubitka. Ostala je bez svog dijela imovine, ali i bez bratske ljubavi i osjećaja pripadnosti.
Reakcije javnosti: Društvene mreže kao ogledalo savjesti
Jadrankina ispovijest nije prošla nezapaženo. Na društvenim mrežama započela je živa rasprava. Dok je jedan manji broj komentatora tvrdio da “sin treba da naslijedi jer tako je oduvijek bilo”, većina je izrazila ogorčenost postupcima porodice.
Najčešći komentari osuđivali su:
-
Pasivnost roditelja koji nisu na vrijeme regulisali nasljedstvo.
-
Rodnu neravnopravnost koja se, iako zakonom zabranjena, i dalje praktikuje.
-
Pritisak tišine koji tjera žene da se ne bune, da ćute, da ne “ruše mir u kući”.
Pravna zamka: Kada se odrekneš prava – nema povratka
Jedan komentar izdvaja se po ozbiljnosti upozorenja:
Ako se žena odrekne nasljedstva, pa čak i pod pritiskom, zakon to vidi kao svjesnu odluku. Time ona gubi i pravo na socijalnu pomoć, jer je formalno imala imovinu – a odbacila je.
Ova pravna činjenica pokazuje koliko ozbiljne mogu biti posljedice jedne, naizgled, “porodične” odluke.
Stručno mišljenje: Advokat razotkriva korijen problema
Advokat Miloš Radulac dao je dodatno objašnjenje: Ovakve prakse potiču iz davnih vremena kada se vjerovalo da se žena, udajom, “odriče” svoje porodice i postaje dio muževe. Sin, s druge strane, ostaje u kući i zato “zaslužuje” sve.
Radulac ističe:
– Zakon je jasan. Nema razlike među djecom. Svi imaju pravo na jednak dio.
Jedina iznimka je kada neko pismeno potpiše odricanje – tada dokument postaje zakonski obavezujući i neopoziv.
Više od kvadrata: Nasljedstvo kao pitanje dostojanstva
Ono što Jadranka želi da ljudi razumiju jeste da imovina nije samo kvadratni metar. To je potvrda da si viđen, da postojiš, da pripadaš. Kada neko bude izostavljen iz tog procesa, on ne gubi samo kuću – gubi i osjećaj identiteta u sopstvenoj porodici.
Šira slika: Sistem koji podmeće tihe okove
Jadrankina priča nije izolovan slučaj. To je refleksija jednog dubljeg društvenog problema – tihe, sistemske diskriminacije žena u porodici, maskirane u tradiciju i kulturu. Ta diskriminacija često ne izlazi na površinu sve dok ne bude prekasno.
Tek kada jednakost prestane da živi samo na papiru, i počne da se poštuje u svakodnevici, možemo reći da živimo u pravednom društvu.
Pouke koje ostaju:
-
Porodična pitanja ne treba odlagati – neodlučnost vodi ka podjelama.
-
Zakonska prava treba poznavati – neinformisanost često vodi u gubitak.
-
Žene treba ohrabriti da govore – tišina održava nepravdu.
-
Društvo mora podržati ravnopravnost u praksi – ne samo deklarativno.
