Džej Ramadanovski – Čovjek koji je dijelio i zadnji euro: ljubav, siromaštvo i prijatelji koji su ostali
Ime Džeja Ramadanovskog decenijama je bilo sinonim za emociju, tugu, veselje i pjesme koje diraju pravo u srce. Ali iza muzičke legende krio se čovjek čija je najveća odlika bilo ogromno srce. Davao je kad je imao, davao je i kad nije imao – i novac, i vrijeme, i podršku. Pomagao je ljudima na ulici, finansirao popravni dom iz kojeg je sam potekao, gradio drugima kuće, a onda, u jednom trenutku, doživio i onu najtežu istinu: kada novca nestane, krug oko tebe se naglo suzi.
Ovaj tekst donosi širu, dublju priču o Džeju – ocu, partneru, prijatelju i čovjeku koji je iza velikih hitova ostavio još veće gestove.
Otac prije svega: Ana i Marija kao ponos života
Iako su ga milioni poznavali kao pjevača, za njegove dvije kćerke, Anu i Mariju, on nije bio zvijezda – već tata. Rođene iz braka sa bivšom suprugom Nedom, odrastale su u sjeni njegovih nastupa, ali u zagrljaju njegove nježnije, rijetko viđene strane.
Za javnost je Džej često bio buntovan, veseo, glasan, ponekad i izgubljen u svom unutrašnjem nemiru. Za svoje djevojčice:
-
bio je čovjek koji ih budi šalom,
-
koji im donosi sitne poklone bez posebnog povoda,
-
koji zna da zaplače kad ga pogode riječi ili situacija,
-
koji ih zove da pita jesu li jele, jesu li dobro, trebaju li nešto.
Njihove uspomene danas nose i tugu i ponos. Tugu, jer su ga prerano izgubile. Ponos, jer znaju da je, uz sve svoje slabosti, njihov otac bio čovjek koji je znao voljeti bez kočnice.
Andrijana – mirna luka u njegovoj burnoj svakodnevnici
U posljednjim godinama života, uz Džeja je bila partnerka Andrijana, žena koja nije tražila reflektore, već mir. Njihova veza nije bila bučna u medijima, ali je bila duboka u stvarnosti. Zasnivala se na:
-
povjerenju,
-
razumijevanju,
-
podršci u dobrim i lošim danima.
Andrijana se prirodno uklopila i u odnos sa njegovim kćerkama. Nije pokušavala da zauzme nečije mjesto, već je bila tihi oslonac – i Džeju, i njima. U njenom prisustvu, u zajedničkom domu, proveo je i svoje posljednje dane. Nije otišao sam – otišao je okružen onima koji su ga voljeli, ne zato što je bio zvijezda, već zato što je bio njihov.
Čovjek koji nije znao da prođe pored tuđe muke
Mnogi su za njega govorili da je imao „srce veće od cijelog Dorćola“. Možda je to zvučalo kao fraza, ali njegov život je taj opis stalno potvrđivao.
Džej je bio čovjek koji:
-
nije pitao ko si i odakle si, ako vidi da ti je teško,
-
znao je da izvadi novac iz džepa i gurne ga u ruku potpunom strancu,
-
dijelio je stotke kao da su sitniš – ne zato što je bio bahat, nego zato što je vjerovao da će se nekako snaći, a da je drugome taj novac možda zadnja slamka.
Nekad su ga baš ti potezi skupo koštali. Znao je da ostane bez ičega, dok su oni kojima je pomagao nastavili svojim putem. Ipak, nikada nije prestao da daje.
Njegov moto je, prema riječima prijatelja, bio jednostavan:
„Dok ja imam – imaće i svi oko mene.“
Kad je novca nestalo: ko je ostao uz njega
Njegov dugogodišnji prijatelj i kolega Saša Matić otvoreno je govorio o tome kako se Džej osjećao kada se krug ljudi oko njega smanjio:
„Kad je ostao bez para, uz njega su ostali samo oni pravi – Aca Lukas, Aco Pejović, Rule i ja. A bio je takav da je svakome na ulici mogao da da 100 evra, bez razmišljanja.“
Bila je to surova lekcija:
dok si na vrhu, oko tebe je gužva; kad krene nizbrdo, vidiš ko zaista stoji uz tebe.
U tom periodu, upravo ta nekolicina prijatelja:
-
brinula je da ne ostane bez osnovnih stvari,
-
pomagala oko lijekova, računa, svakodnevnih troškova,
-
bila uz njega i emocionalno, ne samo finansijski.
To je vrijeme kada je, kako su svjedočili najbliži, prvi put zaista shvatio razliku između poznanika i prijatelja.
Priča sa mora: jedan doručak koji govori više od hiljadu riječi
Jedna mlada žena podijelila je na društvenim mrežama priču koja je kasnije postala viralna – ne zbog senzacije, već zbog čiste ljudskosti.
Njena kćerka i nekoliko drugarica bile su na moru. Novac im je presušio, čekale su da im stigne pomoć od kuće. Sjedele su u starom dijelu grada, dijeleći jednu kafu u kafiću – klasična mladalačka situacija gdje se pravi da je sve u redu, iako nije.
Za susjednim stolom sjedio je Džej sa svojom kćerkom. Primijetio je da nešto nije u redu. Prišao je i jednostavno pitao:
„Devojke, šta je problem?“
Kada su mu ispričale da su ostale bez para, nije pravio dramu. Naručio im je doručak, platio račun i dao im 100 eura, da imaju dok ne dobiju novac od kuće.
Za njega – možda sitnica.
Za njih – spas tog dana i priča koju će pamtiti cijeli život.
„Nedelja“ – film koji je sanjao, a dočekao ga nije
Džejev život nije bio samo muzika. Bio je to film sam po sebi: dijete iz doma, momak sa ulice, čovjek koji je zvijezda, a ipak ranjiv. Upravo taj život pretočen je u film „Nedelja“, snimljen nakon njegove smrti.
Ali malo ko zna da je on sam godinama ranije govorio o želji da se napravi film pod tim nazivom.
U jednom starom intervjuu govorio je o:
-
saradnji sa Emirom Kusturicom,
-
muzici koju je radio sa Goranom Bregovićem,
-
želji da ispriča svoju priču – ne kroz spotove i estradne priče, već kroz pravu biografsku priču.
Želio je film u kojem se:
-
prikazuje njegovo djetinjstvo,
-
govori o odrastanju u mahali,
-
vidi popravni dom,
-
osjeti svaka rascijepljena godina između siromaštva i slave.
Posebno je isticao sliku nedjeljnog ručka u romskoj kući:
Nedjeljom, dok su svi za stolom, jede se skromna pita „uvijača“. On zamišlja scenu u kojoj majka iznosi pitu djeci – a njega nema s njima. On je u domu.
Ta slika je bila simbol svega što ga je boljelo:
odsutnost, odvajanje, nepravda, tuga – i snaga da sve to preživi.
Govorio je i o romskoj kulturi, na svoj direktan način. U šali, ali i sa dozom istine, tvrdio je da mnogi filmovi nisu prikazali jednu stranu romskog mentaliteta – želju da se „osvoji bijela žena“, što je kod njega uvijek bilo rečeno uz osmijeh, ali je nosilo i poruku o tome koliko bi volio da se njegova zajednica prikaže realnije i dublje.
Ironija života je da je sve to na kraju snimljeno – baš kako je želio – ali godine poslije njegove smrti.
U filmu su:
-
njegova mahala,
-
njegovi likovi,
-
njegova muzika,
ali njega fizički nema.
Acko Neizirović – kuća sagrađena prijateljstvom, a ne ciglama
Još jedna priča svjedoči o tome koliko je Džej znao da podigne druge, čak i kada je njegov život bio pun lomova.
Pjevač Acko Neizirović ispričao je u emisiji „Amidži šou“ kako je Džej učestvovao u izgradnji njegove kuće – i to ne kao majstor, nego kao pokretač cijele akcije.
Acko je započeo gradnju, ali je u jednom trenutku sve stalo:
-
radovi prekinuti,
-
dugovi se gomilaju,
-
novca nema,
-
nada polako nestaje.
Džej je vidio da mu je prijatelj u problemu. Nije mu dao da potone u očaju, već je izgovorio rečenicu koja mu je promijenila život:
„Vidi, Džoni, imam ideju. Ajde da ti napravimo koncert.“
Plan je bio jednostavan, ali genijalan:
-
Okupiti kolege – Džeja, Đanija, Batu Zdravkovića, Zlatu Petrović, Vericu Šerifović i druge.
-
Napraviti zajednički nastup u Salzburgu.
-
Cijeli prihod – nakon pokrivanja troškova – preusmjeriti na izgradnju Ackove kuće.
Na koncert je došlo oko 800 ljudi. Muzika, emocija, smijeh, pjesma – a iza svega toga jedna ideja: da se drugu završi kuća.
Džej je rekao Acku:
„Ti samo plati troškove – sve ostalo je tvoje.“
Nije tražio procenat, nije tražio reklamu, nije tražio ništa za sebe.
Njegova najveća nagrada bila je da zna da njegov prijatelj ima krov nad glavom.
„Bio je srećan“ – glas prijatelja o njegovim posljednjim danima
Pjevačica Mina Kostić, koja je takođe bila bliska sa Džejom, dirljivo je opisala njegove posljednje dane.
Na pitanje da li je bio srećan, odgovorila je:
„Jeste. Bio je srećan. Najviše su ga ispunjavali porodica, unuci, ćerke, Adrijana, Nada, prijatelji.“
Bez obzira na sve finansijske probleme, nepravde, bolesti i starenje, na kraju je imao ono što je oduvijek priželjkivao:
-
ljude oko sebe,
-
smijeh u kući,
-
unuke koji mu trče u zagrljaj,
-
žene u njegovom životu koje ga nisu napuštale ni kad su kamere odavno otišle.
Popravni dom „Vasa Stajić“ – mjesto boli koje je pretvorio u dobrotu
Jedan od najdirljivijih dijelova njegove životne priče vezan je za popravni dom „Vasa Stajić“, u kojem je proveo dio svoje mladosti.
Kao tinejdžer, završio je u domu nakon problema na ulici, kavgi, pogrešnih koraka i buntovnih godina. Za njega je to bio:
-
prvi pravi udarac života,
-
prvo odvajanje od porodice,
-
rana koja je ostavila trag do kraja.
Sam je govorio da je mnogo patio što je tamo:
-
bio je daleko od majke i sestara,
-
osjećao se odbačeno,
-
često je u sebi nosio pitanje: „Zašto baš ja?“
Ali istovremeno je imao poštovanje prema ljudima koji su tamo radili. Govorio je da su se trudili da djeca budu:
-
sita,
-
oprana,
-
u toplom,
koliko god su im uslovi dozvoljavali.
Godinama kasnije, kada je postao uspješan i zarađivao dobro, nije zaboravio to mjesto.
Umjesto da ga briše iz sjećanja, vratio se njemu – ali sada kao čovjek koji pomaže.
Finansirao je:
-
krečenje i uređenje prostorija,
-
nove krevete i madrace,
-
garderobu i obuću za djecu,
-
higijenska sredstva, posteljinu, sitnice koje daju osjećaj dostojanstva.
Prema procjenama bliskih ljudi, novac koji je uložio u dom mogao je da mu donese još jedan stan u centru grada. Ali njega to nije zanimalo. Važno mu je bilo:
-
da svako dijete ima svoj krevet,
-
da sobe ne izgledaju hladno i zapušteno,
-
da zna da bar neko od njih večeras leže u malo ljepši prostor nego juče.
To je bio njegov tihi dug prema dječaku koji je nekad plakao u tom istom domu.
Majka, bol i aplauz na Tašmajdanu
Jedna od najdubljih rana iz doma bila je vezana za majku. Džej je iskreno priznao:
-
za cijelo vrijeme boravka u popravnom domu, majka ga nije posjetila.
-
dolazio je samo otac.
-
majka je brinula o sestrama, otac o njemu.
Nije je osuđivao, ali ga je boljelo. Često je govorio da zna da joj nije bilo lako, ali da ga činjenica da je nije vidio mjesecima tada lomila iznutra. Priznavao je:
„Često zaplačem kad se toga sjetim.“
Godinama kasnije, 1991. godine, uslijedio je trenutak koji je za njega bio jedan od najvažnijih u životu – prvi veliki koncert na Tašmajdanu.
Na prepunom stadionu, dok je masa pjevala njegove pjesme, desio se detalj koji nosi težinu cijelog njegovog djetinjstva. Njegova majka se popela na binu i predala mu buket cvijeća.
Taj trenutak je za njega bio:
-
priznanje,
-
oprost,
-
pomirenje sa prošlošću,
-
odgovor na nepostavljena pitanja.
Govorio je da je to bio najveći aplauz koji je ikad dobio – ne zbog publike, već zbog onoga što je nosio u grudima.
Džej – čovjek koji je pretvorio bol u dobrotu
Život Džeja Ramadanovskog bio je pun kontrasta:
-
siromaštvo i slava,
-
dom i estrada,
-
suze i smijeh,
-
izdaje i vjernost.
Ali iznad svega, bio je obojen dobrotom. Kada je imao – dijelio je. Kada nije imao – i dalje je brinuo o drugima, makar savjetom, riječima, pjesmom.
Iza sebe je ostavio:
-
pjesme koje će se pjevati još dugo,
-
film koji priča njegovu priču,
-
ljude kojima je promijenio život jednim gestom,
-
porodicu koja ga se sjeća sa nježnošću,
-
prijatelje koji i danas, kad ga više nema, govore isto:
“Bio je čovjek ogromnog srca.”
To je nasljeđe koje ne blijedi.
