Nakon sto je doslo vrijeme da idem u penziju imao sam 64 godine i jako sam usamljen u tom trenutku bio. Nisam imao porodicu, nisam imao djecu a isto tako niko nije ni dolazio da bi provjerio kako sam ja. Poceo sam onda da dolazim u jedan kafic. Tamo me je jedna ljubazna konobarica primila i skoro svaki dan bi se brinula o meni. Ja sam se osjecao kao da je ona moje vlastito dijete.

ALi ona nije bila ljubazna samo prema meni iako je zauzeta bila uvijek bi odvojila vrijeme da slusa sve moje prica i da me pita kako sam i kako mi je zdravlje.

Godinu dana poslije ona iznenada prestaje da dolazi za posao. Pitao sam skoro svaki dan za nju ali su me ljudi jako cudno gledali. Uzasnut saznao sam da je jako tesko bolesna. Borila se sa nekom autoimunom bolesti ali je ipak radila u kaficu i nikada nije pokazala koliko je patila.

Od jedne njene kolegica sam dobio njenu adresu pa sam odlucio da je posjetim. Ukopao sam se na mjestu kada sam je vidjela. Bila je u jednom malenom stanu sa dvoje djece, lice joj je bilo blijedo i zaista iscrpljeno od bolesti. Izgledala je jako sokirana kada me je vidjela ali me ipak docekala sa onom istom dobrotom koju mi je uvijek mogla i znala da pruzi.

Obecao sam joj da cu uvijek da budu uz nju. Od tog trenutka ja sam je posjecivao svaki dan donosio joj tople obroke i nadao se da cu barem malo da joj olaksam teret. Sada joj je mnogo bolje i nasla je i bolji posao.

Susret sa njom me naucio nekoj vaznoj lekciji i svako je nosio svoje borbe jake ali njena borba je olaksala sve i pokazala kako se neko nosi sa teskocama zivota.