Ja sam se vratila kuci dosta ranije nego prije. TIsina je bila, samo se vidjelo slabo svjetlo iz spavace sobe i to mi je odmah sumnjivo bilo.

Nisam htjela odmah da udjem kao da sam nesto znala. Srce mi je vec znalo nesto sto um tada nije htio da prizna. Mjesecima sam ja sojecala da nesto nevalja i da nije uredu. Tu je hladan zagrljaj, poruke koje su uvijek ostajale neodgovoene, pogled koji je daleko luto dok sam tu pored njega.

Ali sada evo me. Stojim sada pored vrata, jako mi je toplo pod prstima. Ja duboko udahnem i otvorim i da vidim sta ce tu biti.

 I vidim.

U jednom dijelu sekunde sve je postajalo jasno. Vise nije bilo sumnje, nekog izgovora ili lazi sve se tada promijenilo.

Iznenadila sam samu sebe. Nisam plakala, nisam vristal, samo sam se nasmijala. Onako kako do tada nikada nisam. A onda sam mu tihi rekla:

“Hvala ti”

Podigao je glavu i sami mi rekao:

“Sta?”

“Hvala ti sto si mi konacno otvorio oci…”

Okrenula sam se, otisla po prvi put bez straha i suza i potpuno slobodna.

“Nekada je najveca pobjeda samo otici,,,”