Vece je bilo jako tiho pa skoro bezbojno. Ni na koji nacin ja nisam mogla da naslutim da ce bas ta noc da promijeni zauvujek odnos izmedju mene i mog supruga.

Malo prije tokom dana posvadjali smo se ne glasno vec onako kako najvise zaboli a to je tisina. Zidovi od rijeci koje nismo stigli ni da kazemo. Onda je svako otisao na svoju stranu, povrijedjen i tvrdoglav na svoj nacin.

Kasno navece prvo me bol presjekla kao neka hladna struja. Ja sam odlucila da uzmem telefon da ga nazovem u tom trenutku vise od 20 puta. Svaki put je zvonilo ali niko se nije javio.

Kada je u tom trenutku moj brat dosao da me vozi u bolnicu jedva sam mogla da skupim snage da progovorim od kontrakcija. Fizicka bol je bila jaka ali ona u grudima jos jaca.

Proslo je deset sati. Porodiliste je postalo sve i bol i strah i umor.

Kada je telefon zazvonio moj brat je podigao slusalicu i izgovorio tada cetiri rijeci koje su promijenile tok cijele price i naseg odnosa.

“Ona nije prezivjela brate.”

Tada je bila tisina, panika i trk kroz noc kroz sva crvena svjetla. Moj suprug je jurio kao da je pokusao da vrati ono sto je mislio da je u tom trenutku zauvijek izgubio.

Kada je stigao u bolnicu jedva da je mogao da stoji. Ali onda je doktor ga zvao da krene za njim.

Bila sam tu sama iscrpljena ali ziva sa nasom malenom djevojcicom tada u narucju.

Kada me je vidio vrijeme je stalo.Srusio se pored kreveta i sklanjao je kosu sa ceka i spustio je glavu na moje ruke. Tada je drhtao jako.

Nisam imala snage tada da govorim ali pogled je dovoljan tada bio. Sve sto je bilo medju nama u tom trenutku se istopilo i postalo je drugacije.

Naucila sam iz svega toga da ljubav nije borba ko je upravu. To nije takmicanje niti dokazivanje. Ljubav se pokazuje svaki dan u postupcima.