Moja kcerka koja je imala 14 godina je poginula u saobracajnoj nesreci i to se sve desilo prije 9 mjeseci. Od tada njena soba je netaknuta. Sve je ostalo na istom mjestu kako je ona i ostavila. Njena odjeca je tu, njen krevet, sve njene stvari. Jako cesto udjem u tu sobu i placem i tako se osjecam da sam dosta blize njoj. To je jedino mjesto gdje se jos uvijek osjeca njeno prisustvo i toliko mi to prija.
Sada se moja pastorka koja ima 15 godina useljava kod nas jer njena majka mora da se preseli u drugu drzavu. ALi nasa kuca je, ima dvije spavace sobe, bracnu sobu i sobu od sobu moje pokojne kcerke.
Postoji mali prostor u kuhinji za sjedenje gdje moze stati na krevet pa sam rekla: “Soba od moje kcerke nije dostupna. Ima prostor da spava u kuhinji i to je ono sto ja mogu da dam…”
Moj suprug je u tom trenutku bio tih a pastorka se na sve to samo nasmijala. Sledeci dan sam dosla kuci i ukocila sam se kada sam vidjela da je soba od kcerke promijenjena. SVA njena odjeca i stvari su premjestene u mali ormar da bi se napravilo mjesto za stvari od te moje pastorke.
Moja pastorka i moj suprug su okacili njenu odjecu u ormar, skinuli prekrivac sa kreveta moje kcerke i cak su promijenili namjestan. Svaki trag od mog djeteta je samo nestao.
Bila sam slomljena, a onda me je preplavio val bijesa. Vikala sam na muza a on mi je tada rekao: “Nikada neces uciniti da se moja kcerka u tim trenutcima osjeca nepozeljno u kuci svog oca…”
Nisam znala kako da odgovorim na sve to. U tom trenutku moj suprug mi djeluje kao pravi stranac. Ne mogu da vjerujem da je mogao biti tako hladan prema kcerki ne samo zato sto nije njegova.
U nekim trenutcima sam razmisljala da ga napustim!
