Ekonomske razlike u bivšoj Jugoslaviji: Zaposlenost, prihodi i regionalne neravnoteže
Nekadašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija suočavala se s izraženim ekonomskim razlikama među općinama, uprkos općem utisku o jedinstvenom privrednom sistemu. Analiza tadašnjih podataka pokazuje da su prihodi i zapošljavanje znatno varirali u zavisnosti od regije, veličine grada i razvijenosti lokalne industrije.
Samo manji broj općina iznad prosjeka
Iako je Jugoslavija imala ukupno 471 općinu, tek 128 ih je ostvarivalo prihode po stanovniku iznad prosjeka. To nije bilo iznenađenje, s obzirom na to da su te općine obuhvatale većinom urbana područja sa snažnijom privredom i većim brojem radno aktivnog stanovništva.
Ove razvijenije sredine bile su dom za skoro 9,7 miliona ljudi i prosječni godišnji prihod po osobi iznosio je 38.283 dinara. U suprotnosti s tim, ostatak zemlje – njih 343 općine, u kojima je živjelo oko 12,7 miliona stanovnika – bilježio je značajno niže prihode, tek 13.390 dinara po glavi stanovnika.
Raspodjela zarada – manja razlika nego što se misli
Uprkos značajnim razlikama u ukupnim prihodima, razlike u prosječnim platama nisu bile drastične. Generalno, prosječna godišnja plata u bivšoj SFRJ iznosila je nešto više od 91.000 dinara. U ekonomski jačim regijama ta brojka je iznosila oko 101.000 dinara, dok su manje razvijeni krajevi imali prosječne plate nešto iznad 75.000 dinara.
Glavni razlog ovih razlika nije bio samo u visini zarada, već u broju zaposlenih u odnosu na ukupan broj stanovnika. Dakle, zaposlenost je bila ključni faktor koji je određivao ukupni prihod po osobi.
Niska stopa zaposlenosti u većem dijelu zemlje
U to vrijeme, u cijeloj Jugoslaviji zaposleno je bilo približno 5,9 miliona ljudi, što je činilo oko 26,3% od ukupno 22,5 miliona stanovnika. Višu stopu od tog prosjeka imale su 154 općine, dok su preostale imale još niži udio zaposlenih u odnosu na broj stanovnika.
Zanimljivo je da su među 50 općina s najvišom zaposlenošću prednjačile one iz Slovenije i Hrvatske. Međutim, pozitivno su se isticale i sredine poput Budve, Tuzle, Štipa i Novog Sada. Nasuprot tome, najniže stope zaposlenosti bilježile su općine iz centralne Srbije, Kosova i Bosne i Hercegovine.
Gdje su bile najviše, a gdje najniže plate?
Od svih općina u bivšoj državi, 35 od 50 s najvišim prosječnim platama nalazilo se u Sloveniji. Sedam takvih općina bilo je u Hrvatskoj. Općina Obrovac se, zanimljivo, našla odmah iza Ljubljane po visini zarada, sa preko 125.000 dinara godišnje po zaposlenom. Budva se također svrstala visoko, zauzevši četvrto mjesto s prihodima blizu 120.000 dinara.
Među ostalim gradovima u samom vrhu liste našli su se Novi Sad, Beograd, Pančevo, Sarajevo i Kotor. No, ne može se reći isto za glavne gradove poput Skoplja i tadašnjeg Titograda, koji su rangirani znatno niže – tek 145. i 102. mjesto.
Ko je bio na dnu ekonomske ljestvice?
Na samom začelju po prihodima bile su općine iz gotovo svih tadašnjih republika, izuzev Slovenije i dijelova Vojvodine. U Hrvatskoj su to bili Ozalj i Lastovo, dok su u Crnoj Gori najlošije prošli Danilovgrad i Plav. U Srbiji su se među najnerazvijenijima isticali Knjaževac, Lebane, Medveđa i Surdulica.
Makedonske općine poput Debra, Kičeva i Berova također su imale niske prihode, a na Kosovu su se najviše izdvajale Peć, Uroševac i Gnjilane. U Bosni i Hercegovini, Velika Kladuša, Glamoč i Srebrenica bile su pri dnu ljestvice.
