U malenom mjestu u jednom ankarskom naselju otkriven je slucaj koji je zgrozi javnost i tada su se pojavila pitanja o odgovrnostni instituacija i drustva. Djecak Adnan je godinama zivio u uslovima koji nisu bili dostojnu covjeku i zatvoren ej bio u jednom golubarniku bez skole i potrebne brige.
Život u golubinjaku umjesto djetinjstva
Prema otkrićima humanitaraca koji su prvi došli do šokantnih snimaka, Adnan je svakodnevno boravio u prostoru u kojem se nalazila poderana cerada umjesto zidova, dok je pod bio prekriven izmetom i vlagom. U takvom mraku i hladnoći dijete je provodilo dane — i noći — potpuno izolovano od vršnjaka, škole, pa čak i osnovnih ljudskih potreba.
Njegov amidža, koji je preuzeo brigu nad njim nakon smrti oca i napuštanja od strane majke, umjesto zaštite mu je nametnuo zatvorenički život. Godinama ga je držao udaljenog od ljudi, hraneći ga jedino suhim hljebom i vodom. Na snimcima se jasno vidi da dječak ne osjeća donje ekstremitete, što ukazuje na dugotrajnu nepomičnost i izgladnjivanje.
“Kao da je živio među pticama, ne među ljudima”
Prostor u kojem je bio zatvoren jedva se mogao nazvati prostorijom. Bebljivi golubovi i insekti bili su mu jedino društvo. Cerada koju je vjetar svakog dana dodatno parao bila je jedina barijera između dječaka i vanjskog svijeta.
Kada je prvi put ugledao ljude koji su došli da mu pomognu, na njegovom licu se pojavio dugi, potisnuti osmijeh. To je, kako svjedoci govore, bio trenutak koji je slomio i najtvrđa srca.
Uklonjen iz pakla, ali sistem je pao na ispitu
Nakon što je slučaj postao javan, dječak je hitno prebačen pod zaštitu države i smješten na sigurno. Međutim, mnogi se pitaju — kako je moguće da institucije nisu primijetile da dijete godinama ne ide u školu? Kako niko nije primijetio zanemarivanje, niti reagovao na očigledne znakove zlostavljanja?
Političari, aktivisti i građani složni su u ocjeni da se radi o teškom propustu sistema. Ako nadležne službe, od socijalnih radnika do policijskih patrola, ne uspijevaju otkriti ovakav slučaj na vrijeme — postavlja se pitanje koliko još djece živi u sličnim uslovima, skriveno od očiju javnosti.
Ko je odgovoran?
Prema informacijama koje su dospjele u javnost, niko nije reagovao čak ni kada je dječak trebao krenuti u školu prije pet godina. Nije evidentiran u sistemu obrazovanja, nije pregledan od strane ljekara, niti su socijalne službe ikada posjetile porodicu. Taj lanac propusta mnogi opisuju kao “kolektivni pad institucija”.
Društvo traži odgovore
Slučaj malog Adnana pokrenuo je burnu raspravu o opštem stanju zaštite djece. Aktivisti ističu da ovakav horor ne može biti izolovan slučaj i da se moraju pooštriti kontrole, kao i odgovornost pojedinaca koji u sistemu rade s ugroženom djecom.
Stručnjaci upozoravaju da djeca poput Adnana, koja dožive ekstremnu izolaciju, mogu imati dugotrajne psihološke posljedice — od poteškoća u kretanju, preko poremećaja u razvoju, pa sve do teže socijalne disfunkcije.
Zaključak: Ne smije se ponoviti
Ovaj slučaj ostavlja gorak ukus i podsjeća da društvo mora biti budno. Jedan dječak preživio je godine u uslovima koje niko ne bi poželio čak ni životinji. Koliko još djece živi u sjenkama, nevidljivo i nezaštićeno?
Adnanov osmijeh na dan kada je oslobođen najveći je dokaz da je svako dijete vrijedno borbe i pažnje. Ovo je priča o užasu, ali i upozorenje da nijedno dijete ne smije biti ostavljeno da pati u tišini.
