Uvod: Sjećanje koje danas boli drugačije
Postoje uspomene iz mladosti koje s vremenom dobiju potpuno novo značenje. Neke od njih nas postide, ne zato što su loše, već zato što smo tada gledali pogrešnim očima. Ovo je priča o meni i mom očuhu, čovjeku čijeg sam se posla nekada stidjela, a danas ga pamtim s dubokim poštovanjem.
Moj očuh je i u sedmoj deceniji života svakog jutra izlazio iz kuće da raznosi novine. Tada mi je to bilo teško prihvatiti. Danas znam da sam se stidjela nečega što je u stvari bilo vrijedno divljenja.
Čovjek koji nikada nije tražio priznanje
Moj očuh nikada nije bio čovjek velikih riječi. Nije se hvalio, nije se žalio i nije objašnjavao svoje odluke. Radio je ono što je smatrao ispravnim. Ušao je u moj život tiho, bez namjere da se nameće ili da zauzme mjesto koje mu ne pripada.
Bio je prisutan, pouzdan i dosljedan. Nikada nije pokušavao da glumi strogoću, ali je uvijek pokazivao primjerom šta znači odgovornost.
Posao koji mi je stvarao nelagodu
Dok sam bila mlađa, gledala sam svijet kroz prizmu tuđih mišljenja. Smatrala sam da posao određuje vrijednost čovjeka. Moj očuh je raznosio novine, i to u godinama kada su mnogi već davno u penziji.
U tim trenutcima u meni se javljaju veliki osjecaji stida. Plasila sam se tada pitanja i pogleda svih ljudi. Mislila sam da ce neko da me osudjuje radi toga sto on i dalje radi iako ima 70 godina.
Danas shvatam da problem nikada nije bio u njemu, već u meni.
Jutra puna discipline i tišine
Svaki njegov dan počinjao je isto. Ustajao je rano, prije svih. Bez buke, bez prigovora. Spremio bi se, popio kafu i izašao iz kuće. Nije tražio pažnju, niti sažaljenje.
Bez obzira na vremenske uslove, radio je svoj posao. Kiša, snijeg ili vrućina – za njega nije bilo izgovora. Njegova dosljednost bila je njegova najveća snaga.
Zašto nije prestao da radi
Kasnije sam shvatila da nije radio zato što je morao, već zato što je to bio njegov izbor. Posao mu je davao osjećaj svrhe. Nije želio da dane provodi besposleno, niti da zavisi od drugih.
Za njega je rad značio samostalnost i dostojanstvo. Smatrao je da dok god može da se kreće i doprinosi, treba to i da čini.
<u>„Rad drži čovjeka uspravnim“,</u> govorio je.
Moje ponašanje i njegova tišina
Nikada mi nije rekao da osjeća moju nelagodu. Nikada mi nije zamjerio. Nikada nije tražio objašnjenje. Njegova tišina nije bila slabost, već snaga.
S vremenom sam shvatila da je znao više nego što sam mislila, ali da je odlučio da me ne opterećuje svojim osjećanjima.
Osobine koje tada nisam cijenila:
-
skromnost
-
upornost
-
poštenje
-
strpljenje
-
unutrašnji mir
Trenutak koji mi je promijenio pogled
Jednog dana sam ga vidjela kako se vraća kući, umoran, sa torbom punom novina. Bio je poguren, ali miran. Zastao je da pomogne komšiji, bez riječi i bez očekivanja zahvalnosti.
Taj prizor mi je ostao duboko urezan u pamćenje. Tada sam shvatila da sam se stidjela pogrešnih stvari.
Istina koju sam kasno prihvatila
Nisam se stidjela njegovog posla. Stidjela sam se mogućih tuđih komentara. Stidjela sam se onoga što sam mislila da društvo očekuje.
On se nikada nije stidio sebe.
Radio je pošteno, zarađivao čisto i živio mirno. Nije gledao druge s visine, niti sebe smatrao manje vrijednim.
Lekcija koju nisam naučila na vrijeme
Godinama kasnije, shvatila sam da me moj očuh naučio najvažnijoj lekciji u životu – da se čovjek ne mjeri titulom, već karakterom.
Naučio me da:
-
nijedan pošten posao nije sramota
-
godine nisu prepreka dostojanstvu
-
rad nije kazna, već izbor
-
pravi ponos dolazi iznutra
Kako se moje razmišljanje promijenilo
Kako sam odrastala, počela sam drugačije gledati ljude. Shvatila sam da mnogi koji imaju „ugledne“ poslove nisu nužno sretni, niti ispunjeni. A moj očuh, iako umoran, uvijek je bio miran.
Počela sam razumijevati da je istinska vrijednost u načinu na koji čovjek živi, a ne u tome kako ga drugi vide.
Danas osjećam samo poštovanje
Danas više nema stida. Ostao je samo ponos. Moj očuh me nije učio riječima, već djelima. Pokazao mi je kako izgleda pošten život, bez potrebe za dokazivanjem.
Svaka raznesena novina bila je simbol njegove upornosti i snage.
Poruka svima koji se preispituju
Ako se ikada zapitate da li je posao vaših roditelja ili staratelja razlog za sram, zapitajte se sljedeće:
-
Da li rade pošteno?
-
Da li se bore koliko mogu?
-
Da li žive mirno sa sobom?
Ako je odgovor potvrdan, onda razloga za stid nema.
<u>Sramota nije raditi. Sramota je ne prepoznati vrijednost onih koji su nas odgajali.</u>
Zaključak: Greška koju danas priznajem
Nekada me je bilo sramota što je moj očuh i sa 70 godina raznosio novine. Danas me je sramota što sam ikada tako mislila.
On je radio dostojanstveno, živio pošteno i nikada nije tražio priznanje. Naučio me je da se vrijednost čovjeka ne mjeri onim što radi, već kakav je dok to radi.
Ova priča ostaje kao podsjetnik da se prave životne lekcije često prepoznaju tek onda kada odrastemo.
