Moja mladja sestra je tokom skolovanja u osnovnoj skoli bila maltretirana. Jako cesto je kuci dolazila u suzama a ocjene su joj jako lose bilo da nije imala ni ti prijatelje. Sve je to cudno bilo jer je to bila jako skupa skola koja je bila najmjenjena samo za djevojcice. Nasa porodica je smatrala uspjeh jer je ona tu primljena i njena bol se umanjivala i govorili su samo da je to period kada se ona prilagodjava i da ce sve dobro da bude.
Mi smo se onda i preselili i ona je krenula ad pohadja drugu skolu gdje je procjvetala postala druga osoba. Bila je to prilika nova i svjeza koja joj je tada bila potrebna. Imala je zaista divan krug ljudi i prijatelja i skolski uspjeh joj se zaista popravio. Sve dok se nismo morali ponovo tamo vratiti.
Porodica je tada zahtjevala od nje da se vrati u staru skolu i medju svoje stare prijatelje. Bila je slomljena jer je ostavila svoje prave prijatelje a najvise od toga zato sto je morala ponovo da prolazi kroz nocnu moru koju je tamo dozivljavala. Ja sam rijesio da djelujem polako i tiho tada da sve rijesim.
Sledece jutro sam zvao skolu i trazio sam da pricam tada sa njenom savjetnicom. Podsjetio sam je tada na sve pobleme koje je moja sestra imala dok je isla u tu skolu. Rekao sam joj koliko dobro joj ide u skoli i nudio sam se da posaljem izvjestaj o napretku tada kao dokaz. Zamolio sam je da nas razgvoor bude povjerljiv i molio sam da odbije zahtjev kada se ponovo preda da je prime.
Ja cu da pogledam njen dosije i potrudit cu se koliko mogu. ALi molim vas da imate na umu da sam samo dio komisije za prijem i nemam zadnju rijec naravno.- rekla mi je savjetnica. Nekoliko dani je otac dao tuznu vijest za njega a to da je sestra odbijena i da moramo sada da trazimo druge opcije.
Niko nije znao razlog odbijanja. Nije znao da je to moje mjesanje bilo. Sada 10 godina poslije jako mi je zahvalna i sretna radi toga.
