Ovo je prica koja je iz mog srca. Moja prijateljica zivi u domu od 400 kvadata a ja u stanu od 56 kvadrata. ona je skoro svaki drugi dan kod mene. Uvijek je ugostim uz neku hranu i pice i uvijek je docekam.

Ono sto mene iznenadi jeste da ona nikada nije mene pozvala kod sebe. Dolazi kod mene sa svojom djecom koja su prije toga jako razmazena da ne zna ni ona kako da se nosi sa njima.

Jednog dana odlucim da uzmem svoje dijete za ruku i da polako prosetamo do nje.

Kada sam stigla kod nje ona mi nije ni kafu skuhala a njen sin je tada htio da udari mog sina a ona je samo sjedila ni ti u jednom trenutku nije odreagovala.

Ja sam tada u bijesu i nevjerici uzela svoje dijete i otisla domu. Sada me svaki dan zove, navaljuje da mi dodje, a ja sam odlucila da je ignorisem. Ja sam odlucila da mi je dosta “takvih” prijatelja i da ne zelim nazor vise nista da radim.