Ja sam imala u plaanu svoje vjencanje od kako znam za sebe. Uvijek sam to zamisljala kao nesto jako mirno divno i elegantno da je tu tiha muzika svijece i da nema haosa. Tako da kada je doslo vrijeme da ja treba da donesem odluku odlucila sam da to bude vjencanje bez djece jednostavno.
Zaista to nije bila tako lagana odluka. Moja bratanica je bila autisticna i znala sam da ce reci svojoj zaovi da ne dovodi dijete jer bi se tada otvorila Pandorina kutija. Ali nakon nekoliko mjeseci razmisljanja rekla sam joj i ona je tada poludjela. Nazvala me bezosjecajnom i sebicnom i rekla je da koristim svoje vjencanje da bi poslala poruku.
Na samo jedan trenutak skoro da sam popustila. Osjecala sam se tada kao najgora tetka na svijetu. Ali sam isto znala da je to bio jedini dan kada mogu uzivam i da se zastitim. Odrzala sam svoju odluku i bila sam odlucna u svemu tome.
Ipak je ona dosla. Sama je bez djece, sa kamenim izrazom lica tada i jedva da je pricala. Mislila sam da samo pokusava na neki nacin da odrzi mir. Nisam ni slutila da je nesto smislila da je tu dosla sa nekom namjerom da bi mi se osvetila.
Kada je proslava bila u punom jeku svi su se zabavljali ona je ustala sa casom i uzela mikrofon oa mi i rekla:
“Zelim sada da nazdravim svojoj snahi. Nadam se da uzivas u velikom danu sada kada moje dijete nije tu da bi ti sve to pokvarilo..”
Proslo je mjesec dana od tada. LJUDI I dan danas govore o njenom govoru. Ne o vjencanju u koje sam dosta dala ne o cvijecu o kojem sam bila opsjednuta kao dijete. Bila sam ljuta ali sada osjejcaj krivice se stalno vraca.
