Kada je moja majka izasla kao pobjednica iz bitke sa karcinomom svi smo verovovali da je sada najtezi period iza nas. Ona je prosla kroz terapije koje su za nju jako iscrpljujuce bile suocila se sa velikkim bolom i neizvjesnosti i cinilo se da je to sve iza nje. Ali sada je sudbina imala sasvim drugacije planove za sve nas.
Lijekovi koji su u jednu ruku joj spasili zivot sada su ostavili duboke i nevidljive oziljke na cijelom njenom tijelu. Srce joj je bilo oslabljeno sa velikim brojem nuspojava tog agresivnog tretmana a postala je i tihi svjedok te borbe kroz koju je prosla. Tog dana desilo se sve strasno u jako kratkom vremenu. To su bili samo neki suptilni znaci osjecala je slabost osjecaj nelagode i nista sto bi svima nama izazvalo paniku. ALi kako je vrijeme prolazilo stanje joj se pogorsavalo.
Pokusali smo da budemo pribrani dok su ljekari radili sve sto su tada mogli. Posmatrali smo iscekivali rijeci ohrabrenja ali umjesto toga pogledi su postali ozbiljni. Vrijeme je bilo zamagljeno 30 minuta cinilo se za sve nas kao vjecnost. Ali onda u jednom trenutku sa tugom u ocima ljekar je rekao rijeci koje su mi slomile cijelo srce i srusilo svijet. Nije bilo vise nade ni ti borbe.
Pobjeda nakon bolesti nije znacila pobjedu nad njenim lijecenjem. Ironija sudbina je bila surova a bolest koju je gotov odnijela nju je bila porazena a njeno tijelo nije izdrzalo pobjedu. Tog dana shvatili smo koliko zivot je cudan i nepokolobljiv i radost moze da donese tugu kada dodje gubita i onda shvatimo koliko mozemo da cijenimo trenutak sa ljudima koje volimo.
Kada smo ispratili majku na vjecni pocinak cinilo se kao da sa njom odlazi i dio nas. Tisina koja je ostala iza nas je teza od bilo kojih rijeci a svaki trenutak u kuci podsjeca na nju. Ali nista nas nije pogodilo kao kada smo vidjeli u kuhinji pleh svjeze pecenih kiflica koje je ona uvijek pravila sa posebnom paznjom sa djemom punila bas onako kako smo mi voljeli.
