Moja zena koja ima 35 godina i ja od 37 godina imali smo nekoliko beba koje su se rodile mrtve u proslosti pa je ova trudnoca toliko strasna bila a u jednu ruku i dragocjena za sve nas. Krenuo je porod dok sam ja na poslu bio. Vrijeme nije molo da bude gore, dijete od moje kolegice se iznenada razboljelo i osjecao sam da je ne mogu ostaviti sada samu u kancelariji. ZATO SAM OSTAO DOK JE ona zurila kuci.
A onda zivot je namjestio tako da je moja zena rodila sama. Satima poslije kada sam ja stigao u bolnicu ona me je nazvala video pozivom. U rukama je drzala nasu bebu i neutjesno plakala ali ovaj put ne od srece. Pored nje je bio moj brat bluzanac Alan.
Da objasnim sada svima vama koji ne znate, Alan i ja smo oduvijek bili rivali od skole sporta pa cak i porodicnih nekih odabira. On je uvijek bio onaj sto je osjetljiviji, vise povezan sa ljudima bliskim dok sam ja bio onaj koji je svo vrijeme zurio za nekim obavezama.
Onda mi je supruga rekla da je ona njega bas zamolila da uzme nase prvo dijete u narucje a onda je izgovorila nesto sto me je toliko slomilo : “Kada bi ponovo mogla da biram ja bi radije bila samo sa njim. Izgleda isto kao i ti ali razlika u nacinu na koji se odnosi prema porodici je velika i ogromna.
To me je pogodilo vise nego ikada. OSTAO SAM NA POSLU MISLECI da radim jako bitnu stvar mislio sam da ne bi trebao da ja iznevjerim svoju kolegicu u ovoj hitnoj situaciji. Ali sada osjecam da sam izgubio toliko bitan trenutak kojem sam se nadao cijeli svoj zivot da budem tu kada moje dijete dodje na svijet. Umjesto mene taj cijeli dozivljaj je dozivio moj brat.
Dakle ljudi dragi jesam li sada jedini negativac jer nisam odmah napustio posao i otisao kod supruge. Ili sam samo pokusao se uskladiti sa tim da budem dobar kolega ali ne i muz i otac? Da li jas ada zasluzujem ovu kaznu od supruge? Mi i dalje jedva pricamo jer oboje drzi velika ljutnja jedno prema drugome.
