Kada si u 60 tim godinama okreces se proslosti vise nego buducnosti. Tako barem ja mislim i radim. Sjedeci ovdje sada sa hladnim cajem gleadm kroz prozor dok pada kisa sjecam se djevojke koja sam nekada bila a i zena koja sam postala sanjalica sam jos uvijek kao prije iako to niko kao prije ne vidi.
Naravno da sam imala sam. Nije to samo prolazna misao ili mastarija bila. Pravi san koji je zivio i disao uvijek u meni.
Imala sam plan da otvorim malu prodavnicu prijatno mjesto koje je u tihoj ulici sa toplim svjetilima i divnim policama. Rucno je radjeni zanati i sitnice o kojima ce se pricati i koje ce pricati pricu. Zamislila sam kako musterije ulaze i izlaze isto tako miris kafe i staro drvo, te tiha muzika. Vidjela sam sebe tu kako se smijem i gradim nesto sto je napokon samo moje.
Ja sam cijeli zivot radila u prodaji na raznim poslovim. Ali prodavnica je bila moje svjetlo na kraju tunela. Cuvala me j sve te godine kroz rodjendane koje sam provodila sama i kroz noci kada sam preskakala veceru da bi imala neki svoj mali fond.
Moj suprug je uvijek to razumio. Govorio je da iz mene izbija carolija kada govorim o tome. Kada je bio bolestan i pred kraj gledaao me je sa puno ljubavi i rekao mi: “Obecaj mi da ces to da ostvaris Evi, ne dozvoli da svijet ugasi tu tvoju iskru.”
Sada lkada imam 60 godina udovica sam i decenijama sam stedila i blizu sam otvorenju svoje prodavnice. Onda je moj unuk Dzek sa pet godina imao nesrecu na treningu hokeja. Trebalo je puno operacija a oporavak je dug i skup. Moja kcerka je od mene trazila novac.
Ja sam rekla: “Volim Dzeka vise od svega ali svog sna se ne mogu odreci. Naci ce te vec vi nacin.” Ona je vristala i govorila: “Otvorit ces prodavnicu dok ti unuk lezi u bolnici i bori se da ponovo hoda. Kakva si ti baaba?”
