Nikada u zivotu nisam imala dizajnerske stvari a moj suprug koji nikada nije morao da brine u svom novcu drugacije je zivio. Dok sam odrastala gledala sam sve druge djevojke koje nose sjajne tasne i odjecu ciji brendovi jedva da sam znala da izgovorim. Nisam im nikada zavidjela samo sam mislila da taj svijet u kojem su oni jednostavno nije za mene.
Zato sam odlucila da pronadjem jednu laznu dizajnersku torbu koja je na prvi pogled izgledala jako uvjerljivo i dozvolila sam sebi po prvi put da uzivam. Zaista je bila lijepa pa skoro savrsena. I na nekoliko trenutaka osjecala sam se kao da pripadam tom svijetu koji je sjajan i zaista ugladjen i zaista se tu i vidim.
To jutro sam odlucila da napravim sliku, moj kapucino, zrake sunca i ta torba pored mene. Nisam zeljela da dodam opis ali isto tako nisam tvrdila ni da je prava samo sam je objavila tada.
Nekoliko sati poslije moj suprug je dosao u sobu sa telefonom u ruci. Nije imao osmjeh.
“Objavila si tu sliku?- upitao me je !
“JESAM.” – REKLA SAM zbunjeno.”Zasto?”
Nije mi odmah odgovorio kao da je pokusavao da na svoj jezik pronadje prave rijeci a onda mi je i priznao!
“Moja majka je to vidjela. Objavu i to je pomenula i na porodicnoj grupi..”
Rekla sam “Dobro i…”
Prvo je zastao pa onda “Rekla je… da misli da si kao osoba lazna. Da ti je vazniji izgled nego sama sustina. Da zelis da budes neko ko ti nisi…”
Rekla sam “Da li je moguce da takvo nesto misli?”
ONDA je on klimuo glavom i rekao “I znas i ja sam sada poceo ad razmisljam da ona mozda ima pravo…”
Te reci su me toliko pogodile i to dosta vise nego sto sam i sama ocekivala. Ne zato sto njegova majka me ne odobrava vec sto se on slaze sa njom. Gledao me je i umjesto da vidi nekog ko se trudi da bude dostojan on je vidio nekog ko se pretvara.
Stojala sam samo ukocena i misli su mi divljale u glavi. NISAM LAGALA nisam se tada ni hvalila. Samo sam odlucila da podijelim slik unecega radi cega sam se osjecala lijepo.
