Očuh je mene i mog brata od prvog dana prihvatio kao svoju djecu i tako se dobro svi slazemo sa njim i to traje vec sada 15 godina i zaista super se zajedno provodimo.
Tako sam neko vece sasvim slucajno a cula kako prica sa mojom majkom i tada sam se isplakala kao nikada u zuvotu, tako mi je tesko bilo. Kaze da je svjestan toga da on nije nas bioloski otac alu da mu smeta sto ga ljudi jako cesto podsjecaju na to, stalno govore kao da sam toga nije svjestan.
To je recenica koja me je jako pogodila, i nakon toga sam se i sama isplakala i mislila sam da mu nisam dovoljno pokazala koliko ga ja volim, koliko mi on znaci i sva njegova ljubav i podrska svih ovih godina sto nam je oslonac.
Ja kao i dan danas se sjecam jedne situacija koja se desila prije 10 godina kada je on mene i mog brata htio ofisicjalno da usvoji i da nam da njegovo prezime ali ja nisam htjela sa tim da povrijedim svo bioloskog oca koji je vjerovali ili ne vidjao na s samo jednom godisnje i to kada njemu naumpadne i nije ni mario za nas.
Sada se jako kajem radi toga jer sam povijedila covjeka kojem je jako stalo do nas.
