Nakon sto smo se vjencali vjeovao sam da nas vise nista ne moze da slomi i unisti. Moja supruga Lana je bila moj najbolji prijatelj tada moj dom i osoba uz koju sam mislio da cu da ostarim i da zauvijek budem uz nju a i ona uz mene.
Mi smo godinama mastali o djeci o djevojcici sa njenim ocima i djecaku koji bi nosio taj moj osmijeh uvijek. Svaku kutak u nasem stanu je bio ispunjen samo tim snovima.
ALi onda kada smo krenuli da radimo na tome da prosirimo porodicu ti snovi su se polako rusili. Pregledi ljekari i mnogi testovi i onda hladne rijeci na papiru “Tu je neplodnost.” To je rijec koja je promijenila tada sve.
Lana je plakal te noci. Sjedila je na ivici kreveta sa stisnutim sakama kao da je pokusavala da sacuva sebe da se ne bi raspala. “Razumjet cu te ako zelis da odes sada, rekla je ona.”
TADA SAM JE zagrlio i rekao joj da ne idem nigdje. Mislio sam da sam dovoljno jak da se nosim sa svim tim. Mislio sam da ljubav moze da bude jaka i da nadjaca sve.
ALi kako su godine prolazile pokazale su mi da covjek ne moze se boriti protiv toga sto ga jede unutra. Kako su dvije godine prosle u meni se javila bol podmugla ona i neizgovorena. Zelja da ja postanem otac da cujem djeciji smijeh u kuci da dijete trci prema meni je postalo sve glasnije.
Ona je tada primjecivala moju tisinu. Svaki dan je sve vise tonula i vjerovala je da je ona rzalog jer sam ja nesretan.
Na kraju smo sjeli za sto u nasoj kuhinji. Ona je tada gledala u solju caja a ja u svoje ruke. Nismo se svadjali ni plakali jednostavno smo se slomili. Potpisali smo papire i podijelili sve sto smo imali i svako je tada otisao na svoju stranu.
Godine su prosle a u meni je bio neki cvor koji se nije micao. Pokusao sam da zivim da upoznam ljude ali ni ti jedna zena nije mogla brisati trag koji je ostao od Lane. Pet godina poslije shvatio sam da volimo isto od onog dana kada sam je prvi put vidio. Tako sam jedan dan dosao do nje. Otvorila mi je vrata vidno umorna. Ali oci su joj bile iste, one koje sam ja volio i koje sam sanjao.
Niz stepenice sam cuo lupkanje malih stopala. Ispred nje je djevojcica bila svjetle kose i velikih ociju. Pogledala je u mene a uz Lanine noge stojalaa.
Lana ti imas dijete… pitao sam je tada a nisam mogao da vjerujem svojim ocima.
“Dugo sam razmisljala da li treba da ti kazem, pocela je tiho. Nakon sto si otisao ja sam isla na neke pretrage pokazalo se da prva dijagnoza nije tacna. Mogucnost da ostanem trudna je bila mala ali ne i nemoguca.”
” A otac? Pitao sam!
“Nema ga, nije mogao da podnese to da sam ostala trudna i otisao je.”
