Ja sam od nedavno pocela da radim kao konobarica u jednom popualrnom kaficu iz Beograda. Mjesto je uvije puno i raznih gostiju tu ima koji dolaze da se opuste i uzivaju. Jedan od redovnih gostiju i decko koji ima 19 ili 20 godina te je uvijek dobro obucen i u ruci skupi telefon. Njegova rutina je uvijek svima bila uocljvia. Dolazio bi sjedio za sankom narucio burbon cisti a uvijek je ostavljao prazno mjesto pored sebe.
Kada god bi ga vidjela pomislila bi da je pomalo cudan. Ponekada bi razgovarao sa nekim ali uvijek gledao u prazno kao da je u svom nekom svijetu. Tu bi bio pola sata i ostavio bi prazno mjesto i nedirnuto pice. Mnogi gosti su ga komentarisali i cesto su se smijali. u tim trenutcima i ja bi se smijala. nije mi padalo na pamet da se tu krije neka prica koja ima dublje znacenje.
Odjednom se sve promijenilo tog trenutka kada sam cula razgovor od starijih kolega. oni su govorili da je on odavao pocast svom prijatelji koji je poginuo u saobracajnoj nesreci. Recenica me ta sokirala i zaledila. Odjednom sam shvatila koliko sam povrsna. Tada sam se osjecala grozno radi predrasuda koje sam dijelila sa drugim ljudima. Ta prazna stolica i pice imaju svoju tezinu i tesku pricu.