Nevjerovatna svakodnevnica iz Jablanice: Hodža koji svojim automobilom vozi komšije katolike na misu

Humanost iz stvarnog života: Kada čovjek ostane čovjek iznad svega

U svijetu u kojem su vijesti često prepune podjela, nesporazuma i ružnih scena koje unose strah i nepovjerenje među ljude, s vremena na vrijeme pojavi se priča koja nas vrati istinskim vrijednostima – ljudskosti, poštovanju i saosjećanju. Upravo takva priča dolazi iz malog hercegovačkog mjesta – Jablanice, gdje jedan imam džamije svakodnevnim djelima tiho, ali snažno podsjeća na ono što bi trebalo biti srž svakog čovjeka: pomoć drugom bez interesa i bez predrasuda.

Jedan automobil, jedno veliko srce i put koji spaja umjesto da razdvaja

U Jablanici, općini smještenoj između Mostara i Konjica, svakog nedjeljnog jutra odvija se scena koja bi u svakom normalnom društvu trebala biti uobičajena, ali je nažalost postala rijetka i vrijedna divljenja.

Jedan imam, kojeg mještani poznaju kao “hodžu kojeg svi vole”, već godinama bez ikakve pompe i publiciteta, svake nedjelje prevozi svoje komšije katolike do crkve. Riječ je većinom o starijim osobama koje više nisu u mogućnosti samostalno otići na misu, bilo zbog godina, bolesti ili udaljenosti crkve.

“To su ljudi koje znam čitav život. Odrasli smo zajedno, dijelimo istu ulicu, iste uspomene. Ako ja njima neću pomoći – ko će onda?“, rekao je skromno, bez imalo potrebe da od toga pravi priču.

Bez kamera, bez svjetala reflektora – samo čisto ljudsko djelo

Ono što posebno oduševljava kod ovog imama jeste činjenica da nikada nije tražio publicitet. Nije ovo radio zbog nekog projekta, grantova ili poziva na međuvjerski dijalog. Radio je iz duše, iz osjećaja da je pomaganje bližnjem dužnost svakog vjernika – bez obzira na to kojoj religiji pripada taj bližnji.

“Ako nekome pomognem da stigne do svog mjesta molitve, do mjesta gdje se osjeća smireno i povezano s Bogom – i to je čin ibadeta. Vjera nije samo ritual, vjera je i ono što živiš, kako se odnosiš prema ljudima“, izjavio je uz blagi osmijeh.

Kako je priča dospjela do javnosti: Snaga jednostavnog prizora

Ova svakodnevna, a opet izuzetna praksa, godinama je bila poznata samo malom broju mještana Jablanice. Niko nije znao – jer ni hodža nije pričao o tome. Priča je ugledala svjetlo dana tek kada je jedan mještanin, duboko dirnut prizorom u kojem imam pomaže starici da uđe u auto, odlučio to podijeliti s lokalnim portalom.

Od tog trenutka, priča se proširila društvenim mrežama, izazivajući ogroman broj komentara, dijeljenja i reakcija koje su bile, bez izuzetka, duboko pozitivne.

Reakcije građana: „Ovo je ona Bosna koju volimo i za kojom čeznemo“

Na objavu o ovom hodži reagirali su ljudi iz cijele regije, pa i šire. Komentari su se nizali u hiljadama, a gotovo svi su izražavali jedno – oduševljenje, zahvalnost i nadu da ovakvih ljudi još uvijek ima.

Neki od komentara koje su korisnici ostavili:

„Da je više ovakvih, ne bismo imali ni ratove ni mržnje.“
„Ovo je pravo lice vjere – skromnost, pomoć i ljubav.“
„Plakala sam čitajući ovo. Zahvalna sam tom čovjeku, iako ga ne poznajem.“
„Svaka čast! Bog mu dao zdravlja i dug život.“
„Primjer kako treba da izgleda suživot – ne kroz političke parole, već kroz djela.“

Most umjesto zida: Vjera kao sredstvo povezivanja, a ne razdvajanja

Ova priča jasno pokazuje da vjera ne treba biti nešto što nas dijeli, već snaga koja nas povezuje. Hodža iz Jablanice svakodnevno ruši stereotipe i gradi mostove – ne riječima, već djelima.

3 važne poruke koje ova priča nosi:

1. Čovjekov karakter se ogleda u njegovim djelima, a ne riječima.

2. Istinska vjera se pokazuje kroz saosjećanje i pomoć onima kojima je potrebna.

3. Komšije nisu samo ljudi koji žive pored nas – to su ljudi za koje trebamo biti tu, bez obzira na vjeru i porijeklo.

Primjer koji treba postati pravilo, a ne izuzetak

U zemlji koja često proživljava teške trenutke, gdje se političke igre igraju na leđima običnih ljudi, priča iz Jablanice dolazi kao melem na ranu. Podsjetnik da nije sve izgubljeno, da među nama još uvijek postoje oni koji žive ono o čemu svi pričaju – zajedništvo, mir i poštovanje.

Upravo ovakvi pojedinci trebaju postati primjeri koje učimo djecu u školama, koje ističemo u medijima i koje slavimo. Ne zbog medalja, ne zbog priznanja, već zato što pokazuju kako bi svijet izgledao da svako od nas uradi samo jednu dobru stvar – bez očekivanja.